Deziree Mellond ustao je od radnog stola i tromim korakom približio se prozoru. U uskoj uličici primorske  četvrti Zerenda, periferije glavnoga grada Ballarda nije bilo nikoga. Očekivao je svoju djevojku Barbaru N oko sedamnaest sati. Pogledao je na stari zidni sat. Tek je pola pet, promrsio je kroz zube. A mrak se već bliži… Zimsko je vrijeme! Oštri mraz zabijelio je okolinu. Grane uličnog drveća prekrilo je inje… Naprosto je osjećao hladnoću i u svojoj zagrijanoj prostoriji…

Stresao se kao u groznici. Bio je nestrpljiv.  Možda se predomislila, pomislio je razočarano. A i zašto da ga opet vidi. Napustila ga je čini se, zauvijek…Napustila je Targan! Za njega ništa novo. Nanio je već toliko neugodnosti, bola i razočaranja svima kojima je bio drag. Osobito njoj. I zbog nje… No, obećala mu je prije tjedan dana da će doći u ovo vrijeme. Otputovala je međuzvjezdanim brodom na Reniod. Centralnu planetu Dubokog Svemira…Nije znao zašto je to učinila. Čuo je glasine kako se ovih dana vratila… Znao je da će udovoljiti njegovoj želji. Uvjerio se toliko, da i ona njega voli… Više puta mu se  vraćala i opraštala...Uvijek se vraćala sretna što ga vidi… Bila je zaista djevojka od riječi… Za razliku od njega… Ugrizao se za donju usnu… Do krvi… Nije ni osjećao bol…

Iznenada, začuo je kućno zvono na vratima. Skočio je kao oparen.

Pa, maločas nije nikoga bilo na ulici. Dobro sam gledao!

Približio se vratima. Zastao je oklijevajući. Srce mu je snažno zakucalo. Otvorio ih je, polako i oprezno. Odahnuo je s olakšanjem. To nije bila ona. Nije mu bilo jasno zašto je to pomislio…A tako ju je željno očekivao!  Zbog grižnje savjesti, možda!

Tko ste vi ?- Priglupo je upitao otromboljenih usta, ugledavši nepoznatu djevojku.

Ja vas nisam očekivao, rekao je nekako svadljivo.

Ponovo ju je  pogledao. Bila je to visoka crnka… Bljedunjava, dugoljasta lica…Plavo zelene oči gledale su ga sažaljivo … Barem je stekao takav dojam. Njezina velnasta kosa vijorila se na zimskom povjetarcu. Poveće grudi nije mogao sakriti zimski kaputić koji joj je bio zakopčan do grla. Smeđa, kratka suknja pokrivala je lijepo izvajane noge obučene u crne čarape što su dosezale iznad bedara…

Vi niste ta osoba koju čekam…  Ne poznajem vas! Nikad vas prije nisam vidio. Svojom prisutnošću, dovodite me u nezgodan položaj. Molim vas idite. Idite!   Idite! Bio je u očajnom stanju. Bjeloočnice su mu bile crvenkaste. Od nespavanja… Ili od plača… Mogla mu je čitati misli, ali se nije usudila to učiniti. Znala je da bi ju on prozreo… Od suradnje onda ne bi bilo ništa!

Očekujem svoju izgubljenu ljubav. Zamahnuo je rukama kao da će dohvatiti i čvrsto zagrliti neko nevidljivo biće koje je samo on vidio…

Nemojte mi otežavati situaciju… Ionako sam… 

Ali, gospodine, Deziree Mellonde! Tako se zovete, jelda?- Kliknula je ljubazno nepoznata zvonkim, melodičnim glasom.

Dolazim u ime Barbare N… No, da vam se predstavim… Zatreperi čarobno svojim dugim trepavicama…

Ja sam… Ja sam Mola M 19… Zapravo, Pripravnica… Dolazim sa Renioda… Čuli ste da se ta planeta nalazi sjeverozapadno od Magelanovih oblaka… Malo se namrštila upitno ga gledajući…

Pokazala je desnom rukom prema ulazu. Neće te mi ponuditi da uđem?! Bio je to više zapovjednički ton nego molba.

Mladić kojih sto osamdeset centimetara visine, riđaste duže kose koja mu je padala preko čela, vitkog, atletskog izgleda, nemirnih, plavih očiju, crvenih, zajapurenih obraza dugoljasta, mladenačkog lica, četvrtaste brade, brzo povuče nogu s praga…Postiđeno pruži ruku neznanki…

Oprostite gospođice, Molo… Pripravnice M 19… Moja kuća vam je na raspolaganju… Uzviknu mladić, predusretljivo… Pogotovo ako ste prijateljica… zastane zbunjeno trepćući očima, ako ste prijateljica moje Barbare!

Visoka djevojka prihvati snishodljivo Wellandovu uzavrelu ruku i pusti da ju domaćin uvede u golemu prostranu, dnevnu sobu…

Sjedili su zavaljeni u zračnim foteljama odmjeravajući se netremice. Pili su čaj iz malenih šalica za gostinske situacije…Mladić i djevojka sa različitih svjetova… Iz udaljenih Galaksija… Oboje su bili napeti… Mellond zbog nestrpljenja da sazna vijesti o svojoj ljubavi… Mola M 19, kako da okonča razgovor s emocijama nabijenim mladićem koji joj je od prvog trenutka postao simpatična osoba… Nije naprosto znala kako da započne razgovor…

Možda još nisam dorasla za ovakve škakljive prilike!- pomisli u sebi nesigurno.

Bila je u situaciji da opet pogriješi nakon nekoliko vjekova… Kao u slučaju Nikole sa Zemlje…

Ta ovaj je slučaj mnogo jednostavniji… A i imam više iskustva u radu sa stanovnicima Targana! Ne smijem mu povrijediti osjećaje… Ostalo će biti lako…Kimnula je nehotice glavom da se ohrabri za početak pregovora…

Mladić se strašno zbuni… Mislio je da mu djevojka daje na znanje neka iznese svoj slučaj…

Znate, gospođice… Uzdahnuo je. Ako ste zastupnica… Pokroviteljica Barbare N,  da je naš problem zamršen. Mlada djevojka koja mi je dodijeljena… Od početka našeg života nije bila „zdrava“… Nešto s njom nije bilo u redu! Ne na fizičkoj… Tu je bila savršena… Već više na psihičkoj osnovi…

Stalno smo se svađali… Uvijek joj nešto nije bilo u redu… Imala je svoje hirove… To nisam očekivao… Znala je da sam popriličan egoista u emotivnim stvarima… Pa i u organizacionom obliku… Nisam od početka trpio njezinu neurednost… Sklonost javnim zabavama… Flertovanje s mojim prijateljima… Bespotrebno trošenje materijalnih dobara… Sastanke s njezinim prijateljicama… Ogovaranje mojih susjeda… Mladić je podignuo desnu obrvu… Silno je razmažena bila moja Barbara N…Ima tu još koječega, zaključio je napokon očajni mladić, grizući nervozno nokte koji su već davno bili izgriženi…

No. I pored svega, silno ju volim i želim da mi se što prije vrati… Pogledao je molećivo u djevojku iz Svemirskih Prostranstava… Ako možete tu nešto učiniti bit ću vam vječito zahvalan… I vama i vašim nadređenima… Ona mi je… Do nje mi  je veoma stalo…. I ja ne mogu… Bez nje nisam….

Pogledao je u djevojku sa Renioda koja  se smijuljila… Imala je čaroban, pobjednički osmjeh. A on gotovo da nije znao jeli zaprepašten ili zastrašen…

Mola M 19 imala je rješenje kome se nije nadala…Nakon toliko vjekova bila je jedno od najsretnijih bića u Dubokom Svemiru… Moći će se mirno vratiti svojoj kući i uživati u sasvim zasluženom odmoru… Htjela je skočiti i zagrliti mladića… No, ipak se suzdržala…

Dugo su s šutjeli… Napokon djevojka važno reče: „Gospodine Mellond, tu sam kako bih vam predstavim rješenje vašeg problema… Nasmiješila mu s umilno… Znate da mi u takvim prilikama šaljemo svoje tehničare… Ja sam iz viših upravljačkih krugova Dubokog Svemira…Poslali su me da vas udobrovoljim… Vi niste bilo tko… Vi ste poznata ličnost širom Svemirskih Prostranstava… I dopisnik Sjeverne Zvijezde… Ujak Norg utjecajni je član Vizije i prijatelj Kapetana Norda…Predsjednika Vijeća Dubokog Svemira, najmoćnijeg stvora…“

Znam to!- potvrdio je mladić sa strahopoštovanjem. Zapravo, svi znaju za ovo drugo, rekao je skromno Mellond! Ja nisam…

Deziree, prijatelju, djevojka se nasmiješila nekako zaštitnički. Sada vas mogu tako zvati…Ja sam Jejanka… A mi Jejanci čim stupimo u kontakt stvaramo sa sugovornicima prijateljstvo… Znate već to!

No, dobro! Prekinimo naoko prazne razgovore!- rekla je odlučnim glasom. Ja sam tu da vam pomognem oko pitanja Barbare N…. I vaše!

Ima… Nastali su nerješivi problemi sa Barbarom…. Zastala je… Lice joj se pretvorilo u grč…Nije moguće, nismo mogli popraviti vašu djevojku… Došlo je do nepredviđenih genetskih promjena…Ljudska rasa se ne ponaša tako eonima kako se ona ponašala zadnjih vjekova… Sama je to priznala na Vijeću… Zato ste  imali  s njom nerješivih situacija… I djevojka pod tim imenom, naprosto je bačena, kako se to kod vas kaže na Targanu, u staro željezo…Otpisana…

Mislila je da nikada neće moći prevaliti preko usta tu prokletu rečenicu… I sada je bila zadovoljna što joj je to uspjelo… Znala je da će to biti teški udarac za tako osjećajna čovjeka… Nije mogla djelovati na njegov um da mu ublaži patnje jer je i on raspolagao istim moćima… Ako ne i većim… Ne u vojničkom smislu, naravno! Tu je bila nepobjediva…Ta, mladić je imao titulu Kapetana Svemirskih Prostranstava a ona je bila samo Poručnica… Do nedavno pripravnica… Još se morala tako predstavljati jer još nije bila potvrđena od Vijeća…

Pogledala je mladića koji  je problijedio kao krpa… Lice mu je iz pepeljavog prelazilo u limun žutu boju… Ustala je iz  fotelji i prišla rastuženom čovjeku… Pa i on je bio ljudsko biće poput mene!- prostruji joj misao koju je toliko puta već ponovila da je postala otrcana fraza… Moraju se držati zajedno… Svi oni! Istrebljivački ratovi proteklih eona desetkovali su ljudsku rasu…Tako ih je još malo ostalo u Svemiru… Zagrlila ga je i pogladila baršunastim dlanom, majčinskim instinktom po riđastoj kosi…

Gospodine Deziree! Imamo mi, utješno je naglasila… Imamo rješenje za vaše muke! Pred vratima čeka da uđe u vaš život  p r a v a  Barbara! Onu koju ste posjedovali, sada mogu tako reći… Ona je bila replikant originala… Ljudska rasa je u izumiranju… Da bi zadovoljili nedostatak ženskog roda… Vijeće je moralo donijeti odluku da se izrađuju kopije djevojaka…

Mola M 19 okrenula se prema ulaznim vratima…. Barbara Nolland dođi kod nas… Gospodin Deziree želi te vidjeti nakon toliko dugo vremena…

Ona je, naglasi… Ona je godinama pokušavala doprijeti do vas…. No, Vijeće joj je tek sada to dopustilo kada više nije imalo izlaza…I, … Ne zaboravite to… Na molbu Barbare N…  Koju nismo mogli popraviti…

Njezina posljednja želja bila je da vam pošaljemo ljudsko biće po kojemu je bila klonirana! Toliko vas je voljela… Moli M 19 suze su kapnule niz obraze i sastavile se u jednu bisernu na vrhu brade… Neuspjelo ih je pokušala obrisati lijevim rukavom… Jer su druge kapale iz njezinih prelijepih očiju!

Nakon nekoliko trenutaka mladić je ugledao i s t u, ali originalnu djevojku… Onu koju je  prije više godina sreo na svome školovanju u Palu Altu… U Novoj Kaliforniji…Lijepu kao njegova ljubav, replikant Barbara N…

Svemirko

Udica I Mamac

Pisma Iz Svemira

Draga Damo!

Ovdje je jutro…Opet nevrijeme u Bellongu! Orkanske bure vladaju Planetom Bezimenih. Javljam Ti se iz zabačenih krajeva provincije San Mateo… Već treći dan ne izlazim iz hotela Tri Ruže, kopije čuvenog hotela na Zemlji… Upravnik, debeljuškasti čovječuljak, čim je čuo da dolazim na Tvoju preporuku, čak je preuredio apartman slično onome koji koristim u Kaliforniji…

Svi su prema meni ljubazni… Tu sam nekakva zvijezda… Ne filmska, već novinarska… Kod njih se pisana riječ slavi poput drugih umjetničkih žanrova… A to mi, moram Ti priznati, neobično godi… Iako sam popularan diljem Galaksija, nisam tako dobro dočekivan… Ha! Ha! Ha!...

Postao sam tašt! Ljepotice samo trče oko mene… I ovdje je tako, što se tiče toga, kao i na drugim planetima… Svi bi voljeli  da se o njima piše…Ništa novo pod kapom nebeskom…

Ne bi vjerovala… Kada me vide, ovdašnji stanovnici, samo se čude… Ja sam za njih previsok momak od sto osamdeset centimetara… Dvadeset osmogodišnjak… Riđaste kose, zelenih očiju… Vitak poput jele…Tako kažu… Sušta suprotnost omalenim Jejancima… Uglavnom debeljuškastih, crvenokožnih bića… Sličnih našim Indijancima…A žene… Prave ljepotice! Moram reći da buljim i ja u njih…Iako sam, znaš Ti mene, poprilično stidljiv…

Toliko ih volim! Na koga god naiđem i s njim porazgovaram, već sam sklopio prijateljstvo… Nepojmljivo za naše krajeve na Sunčevom sistemu… A pogotovo na Magelanovim Oblacima… Gdje je većina hladna i proračunata…

No, neću te zamarati… Ta znaš da sam tu zbog Tebe… Zamolila si me da se zauzmem za Tvoju prijateljicu SanuM. Sutra će se vrijeme stišati pa sam joj javio da dolazim u njezino mjesto B. Pristala je da se sastanemo poslije podne, zapravo u ranim večernjim satima…Pisala si mi da ne znaš o čemu je riječ…. Tajanstvenost njezina pisma nije Ti dala naslutiti o čemu se radi… A ja sam kao novinar i pisac veoma znatiželjan…. No, dočekati ću sutrašnji susret…

Tog dana prije posjete, u mjestu Stanford gdje sam odsjeo, obavljao sam posljednje poslove… Vratio sam se u hotel… Pred završetkom ručka prišao mi je mladi Jejanac…Uobičajeno se ljubazno smiješeći zamolio me je da pođem s njim jer je on pripremio svoje vozilo da me odveze u moje odredište.

Gospodine Svemirko, moramo se požuriti ako mislite stići u zakazano vrijeme! Ne smijem voziti brže  nego što je dozvoljeno! Mi Jejanci pokorni smo izvršitelji zakona…Zato vas ja…

Skočio sam  iz stolice tako brzo da su čaše na stolu za ručanje zazvonile, prijeteći da će pasti na kameni pod restorana! Okolni gosti promeškoljili su se na svojim stolicama, začuđeno me gledajući… 

U redu je gospodine vozaču!- kliknuo sam pokorno. Idemo odmah… Gotov sam s ručkom… Prtljage nemam jer ću se najkasnije do večere vratiti u svoj hotel…Upravnik mi je ugovorio prijevoz natrag…

Ostavio sam na stolu novac i poklopio ga čašom za vino. Uzeo sam ručnu torbu u kojoj je bio moj pisaći pribor i pošao za vozačem koji je brzim koracima hitao ka obližnjem parkiralištu…

Dok smo se vozili širokim mondenim gradskim bulevarom koji je vrvio od stanovnika, mladi Jejanac objašnjavao mi je gdje se koja državna institucija nalazi…

Isto kao i u vašem San Francisku… Sve su ovdašnji doseljenici uredili da ih podsjeća na svoju domovinu…

U slučaju potrebe gospodine Svemirko… Tu možete naći sve na jednom mjestu… Nije to veliki prostor… Radi se samo o stotinjak kvadratnih kilometara!- rekao je moj brbljivi pratilac razmetljivo. No, razumio sam ga. Znao je on da sam svemirski putnik koji je  prešao bezbroj svjetlosnih godina na svojim dalekim putovanjima…

Gospodine…

Jahton!- servilno je izlanuo mladić. Zovem se Jahton Zolven… Student grafike i dizajna… Samo po potrebi vozač za duža putovanja. Kao što je mjesto B. Sada na usluzi vama… Pitajte…

Kimnuo sam mu glavom s poštovanjem.

Ne vidim Zemljane! Gdje su oni? Nije valjda da ih više nema … Od kada sam došao sreo sam ih nekolicinu…

Ima ih! Ima! Samo su se preselili na obližnju planetu Jarno… Pet svjetlosnih godina od naše Planete Bezimenih. Čim su izgradili sve što su namjeravali, rekli su našem državnom vodstvu kako će se preseliti jer im ovdje klima s naglim promjenama vremena ne odgovara. Počeli su pobolijevati od nekih nepoznatih bolesti… I,…

Da, čitao sam nešto o tome prije nego što sam došao ovamo! Ali, taj problem je riješen…

Jeste gospodine Svemirko!- kliknuo je mladić. No, nepovjerenje je ostalo. Poneki Zemljanin dođe, ali samo da bi obavio nužan posao. Mladi su češći posjetioci…Znate, rekao je važno gledajući me kroz retrovizor vozila. Tu je  među mlade ubrojio valjda i mene jer sam bio njegovih godina… Naša znatiželja lomi sve moguće opasnosti i otklanja nepovjerenje!

Da! Tako je!- potvrdio sam snishodljivim glasom da mu dam do znanja kako smo ravnopravni…Za nas, uglavnom, nema prepreka…

Idiotski se smijuljio… Znao sam da sam kod njega stekao još veći ugled…

Vrijeme je brzo prošlo. Mladić je bio izvrstan sugovornik. Dok smo razgovarali, nisam ni primijetio da smo odavno izašli iz grada. Približili smo se  gradu B. na desetak kilometara. Ulazili smo u predgrađe naseljeno prekrasnim, velelepnim vilama…

Da! To je vaše odredište, rekao je mladić gledajući me kroz retrovizor. Čuvena spisateljica SanaM nalazi  se na desnoj strani, pokazao je na niz jednokatnica… Svaka od tih kuća vrijedi milijune… U mladićevu glasu osjećala se nota zavisti…Možda ću i ja jednoga dana…

Ne sumnjam gospodine Jahton! Rekao sam mu da ga ohrabrim. I ja sam radio slične poslove kao vi… A sada imam kuću skoro na svim planetima na kojima sam se zadržao duže vrijeme… I vi ćete uspjeti… Iz našeg dosadašnjeg razgovora zaključio sam da imate goleme sposobnosti…

Mladić me zahvalno pogledao… Ako vi tako kažete….

U tim stvarima nikada ne griješim!- rekao sam mu tvrđim glasom, nego što sam namjeravao.

Jajanac je napokon smanjio brzinu i skrenuo desno. Vozio je nekoliko stotina metara i stao uz škripu guma ispred kuće obojene u svijetlo ružičasto…

Stigli smo! Gospodine Svemirko! Ako još što trebate imate moj broj… Uvijek vam stojim na raspolaganju… Vi ste oduvijek bili moj idol! I ja sam spreman…

Gospodine Jahton! Prijatelju moj! Cijenim vašu ponudu. Prihvaćam je od sveg srca… Ako mi…

Prekinula me je u glasu buka otvaranja golemih vrata… Na njihov dovratak izašla je mlada žena tridesetih godina…

Blenuo sam … Oh! Oh! Nisam godinama vidio ljepše i šarmantnije osobe.

Brzo sam se pozdravio s mladićem. Izašao iz vozila…

Jejanac je shvatio da se mora odmah udaljiti kako ne bi ometao susret dvoje ljudi koji  su bili jedni od najpoznatijih bića u Svemiru…Da gas i nestane s vozilom iz njihova vidokruga…

I moja domaćica krenula mi je istovremeno u susret… Bili su to pogledi dvoje ljudi koji su se na mah dopali jedno drugome…Bio sam u to čvrsto uvjeren!

Iz daljine vidio sam da je desetak centimetara niža od mene.  Bila je obučena u tanki triko pripijen uz tijelo…Do polovine bedara koja su na svjetlu izgledala svjetlo ružičasta. Vitka, nježne građe…Plavokosa, izgleda poput vile iz zemaljskih bajki…Povećih grudi….Širokih bokova…Njezine bistre, plave oči, ocjenjivački su me fiksirale…

Dobar dan! Gospodine Svemirko! Dobro došli na moju molbu… Smiješak joj se razlijevao okolinom. Vi ste divna osoba! Izgledate baš onako kako sam vas opisala u jednoj od svojih knjiga…Sada  vidim da sam umanjila vaš izgled! Oprostite što sam bila tako nesmotrena…Ta vi ste poznati kavalir širom svemirskih prostranstava!

Zacrvenio sam se do ušiju…Istinski…

Ja  sam SanaM! – kliknula je baršunastim glasom. Stisak ruke bio joj je čvrst. Iskren…

Ja sam Svemirko! Na usluzi jednoj, mnogi u Svemiru kažu, najpoznatijoj spisateljici! I ja sam njezinu ruku čvrsto prihvatio…

Prostrijelila me je pogledom koji se ne zaboravlja… Nasmijavši se opet slatko. Laskavče! I mnogi kažu… A i ja, da ste vi najpoznatije pero širom Svemira… Ta vi ste Gromovnik! Tko vama dopadne šaka….Čak ni ja to ne bih poželjela!

Ušli smo do ulaznih vrata dnevne sobe držeći se za ruke a da to nismo ni primijetili. Trgnuli smo se povukavši ih kao da smo se opekli o žeravicu…

Prostorija je bila  ogromna s ukusom namještena. SanaM pokazala je na udobnu fotelju od meke kože.

Izvolite sjesti prijatelju Dame iz Svemira! Od danas,  nadam se i moj…

Uzela mi je torbu pribora za pisanje i položila na obližnji četvrtasti stolić. Otišla je do druge i sjela nasuprot mene. Prebacila je nogu preko noge. Opet smo se na trenutak gledali onim strastvenim pogledom koji nismo mogli, ni htjeli obuzdati…

Prijatelju Svemirko, pozvala sam vas zbog jednog delikatnog problema… Hm! Ja spisateljica, ne znam kako bih počela… Malo mi je neugodno… Naime, radi se o ljubavnom problemu… Zaista mi je neugodno…Ja… Ja bih sada odustala od… Odustala od namjere da i vas kao treću osobu uvlačim u svoj privatni život…

Pogledao sam ju i nasmiješio se ohrabrivši da krene u izlaganje….

Draga SanaM… Počnite, kako se ono kaže, od početka….

Oboje smo se nasmijali grohotom na tu otrcanu rečenicu koja je uvijek uspijevala da otkravi svaki iole započeti razgovor.

Nakon poduže šutnje, moja sugovornica podignula je svoju lijepu glavu, opet mi se nasmiješivši umilno….

Dragi Svemirko ja sam se zaljubila… Nedavno, dometnula je stidljivo. Rumenilo joj je oblilo lijepo izvajano lice… Ništa u tome ne bi bilo loše da se nisam vezala za pogrešnu osobu… Da! U pogrešnu!- skoro je poviknula glasno od očajanja… Tek sam to otkrila nakon nekoliko mjeseci… Kada je to već bilo kasno… Zagrcnula se…Od očajanja, skoro zaplakavši…

Ali! Ali, recite mu to! I gotova stvar… Današnje vrijeme ne trpi zlostavljanje! Poniženja… Neslaganje u karakterima znači…

To bih i učinila, prekine me nervozno. U normalnim prilikama… No, on ne želi ni da čuje za raskid! Kaže samo da bi prekinuo vezu kada bih ga prevarila s drugim…. A taj drugi, bili biste… gledala me je s nadom, pomiješanom sa stidom…

Skočio sam iz sjedalice zajapuren…

Ne mislite možda na mene! Ali! Ali zar vi mislite da bih na to pristao?! Ta ja imam svoju ljubav… Poznato je da sam zaljubljen u S…. Skoro svi u Svemiru to znaju…. Vi ste poznata osoba… Pročulo bi se to naokolo… Kako bih izašao pred oči svoje voljene… Gotovo bi bilo…

On je opasna osoba! No, vas se svi boje… Vi bi mu mogli promijeniti svijest… Imate parapsihološke sposobnosti… To mi je rekla Dama. Koristite je tek u slučaju nužde… Sada je to potrebno… Ali, samo ako reagira u nastupu ljubomore…Vi ste mi jedini izlaz… Tako ga se bojim! Bila bih vam vječito zahvalna! A moji roditelji pogotovo…

Pogledao sam ju očajno…Vidjela je da popuštam… Zgrabila me je za ruke i čvrsto ih stisnula…

Ali, kako da to učinimo?- zapitao sam ju hrapavim glasom. Ja… Ja…

Ništa lakše! Uhvatio bi nas zajedno u „nezgodnom položaju“… Zacrvenila se opet poput bulke…

Ako bih to učinila s nekim…Nekim, zamucala je… Onda ste to vi…

Javio mi je da večeras dolazi… To je jedina prilika da ga se riješim zauvijek! Suze su joj se pojavile na obrazima.

Nisam znao što da učinim. Našao sam se prvi puta u bezizlaznom položaju. Kako bih mogao ostaviti na cjedilu ovakvo nježno biće…Što će reći moja Dama iz Svemira… Ako… Ako strada njezina prijateljica! Cijeli Svemir mi ne bi oprostio njezino možebitno ubojstvo…. Ali, kako ću izaći pred moju dragu S… ?!

Nisam pripremljen da ostanem preko noći! Sva moja garderoba ostala je u hotelu… Ja…

I na to sam mislila! Odjeće imam na raspolaganju… Zastala je.

A i što će vam odjeća… Zahihotala  se… Nema stida! Ta mi smo sada prijatelji…Mi… Mi ćemo poslije sve zaboraviti kao da se ništa među nama nije dogodilo… Biti će nam teško… Meni sigurno! No, …Cilj opravdava sredstva… Ne sviđa mi se ta konstatacija…Ipak je moj život u pitanju…

Dobro!- rekao sam uzdahnuvši nakon duge stanke… Napetost među nama malo je popustila… Dobro!- ponovio sam… Odglumit ćemo scenu ljubavnog zagrljaja… I,… I, odmah se vraćam u svoj hotel… Što treba da učinim dalje?!- hladno sam ju upitao, da sam odmah zažalio kada sam opet vidio suze u njezinim očima…

Najprije ćemo večerati! A onda… On će doći poslije devetnaest sati…

Večerali smo u nekako napetoj atmosferi. Uglavnom smo pričali o mom posljednjem putovanju na Reniod  kod  Kapetana Norda i njezinoj posljednjoj knjizi. Nakon večere otišao sam u kupatilo. Moja domaćica donijela mi je neku indijsku pidžamu satkanu od čiste svile…

Ležao sam u krevetu gol, golcat… Pidžamu nisam obukao… Nekako mi je to sve skupa bilo smiješno… Zato sam je presavio preko stolice koja se nalazila pokraj kreveta… SanaM je nakon nekoliko minuta došla poslije mene… Išla je obučena u svoj kućni ogrtač. Kada je došla do kreveta skinula ga je i stavila preko stolice s njezine strane. Sjela je na rub. Gledao sam u njezina gola leđa koja su drhtala od uzbuđenja. Nije se imala hrabrosti okrenuti i pogledati mi u oči. Nagnuo sam se nad nju, zagrlio sam ju i šutke privukao na svoja gola prsa… Osjetio sam, zapravo, čuo sam snažne otkucaje naših srca…Ležali smo i nismo se usudili nijedno poduzeti nikakav pokret…Plašili smo se naše uzburkane strasti koja je bila očigledna…

Nakon nekog vremena koji je trajao kao vječnost, čuo sam njezine tihe jecaje…Još čvršće sam ju zagrlio i poljubio u vrh nosa…

Moja prijateljice… Moja draga prijateljice…. Moja… Imaš moju vječnu zaštitu! Ja sam  tvoj prijatelji i zaštitnik… Ništa nisam uspio više izustiti osim tih banalnih riječi koje su u ovome beskrajnom trenutku nama toliko značile…

Kada sam se probudio pojavljivalo se jutro!  Bio sam u krevetu sam. Nisam bio iznenađen. Osjetio sam da je SanaM nestala…Otišla zauvijek! Okrenuo sam se prema njezinom ležaju. Ugledao sam otvoreno pismo. Uzeo sam ga smireno i prepoznao rukopis…

„Dragi Prijatelju… Istinski Moj Prijatelju!

Otišla sam sa mojom ljubavi… Pomirili smo se! Nisam mogla drukčije. Nisam mogla podnijeti da ode sam u neizvjesnost ovoga okrutnog života… Naša povezanost je velika… Veća nego što sam mislila…Oprosti što sam Te iskoristila kao mamac… Nisam to mislila… No, tako je grubo ispalo… Nemam više namjeru živjeti na ovoj planeti…Kuću sam ostavila mladom Jahtonu Zolvenu o kojemu si mi pričao. Predaj mu imovinsku karticu koja je na stolu…

Mnogo Te pozdravljam Moj Prijatelju Svemirko….“

Gledao sam kroz prostrani prozor njezine bivše kuće….Vidio sam u  daljini vozilo… Zapravo bila je to odlazeća točkica koja se smanjivala dok nije u potpunosti nestala… Znao sam da je u njoj SanaM sa svojim dragim krenula u novi život… Mahnuo sam instinktivno rukom kroz zrak… Uputio sam im  posljednji pozdrav… Njoj koju sam tako kratko poznavao! I njemu koji je osvojio njezino srce… Vjerovao sam da ima u sebi  sposobnosti biti dobar suprug…

A ja… A ja, bio sam sretan što nisam skrnavio naše prijateljstvo… Bez obzira što se vjerojatno nećemo više nikada sresti u Svemiru… Nikada?! Može li postojati takva riječ kada su u pitanju Svemirska Prostranstva?!

Svemirko

Prije nekoliko minuta napustila je svoj stan u žurbi. Čim je izašla na ulicu, čula je otkucaje sata s  golemog crkvenog zvonika. U središtu Zelenog pojasa glavnog grada Arkona na planeti Hellandu nalazila se religijska građevina kopirana po uzoru na slične širom svemira. Zastala je ispred nje. Nervozno pogleda u vis.

Osam i četrdeset pet minuta!

Instinktivno provjeri vrijeme na svom ručnom satu… Zadrhti od hladnoće. Zakopča kaput do grla.

Jesensko jutro!- pomisli.

Krene u botanički vrt gdje je često navraćala kada je imala slobodnog vremena ili trebala učiti za ispite. Živjela je u njegovoj blizini pa joj ti posjeti nisu ometali svakodnevne poslove. Dio parka nazivali su prostranom oazom za mir i mogućnost odmora.

No, danas je došla nešto ranije nego obično! Imala je ovdje sastanak…

U posljednje vrijeme bila je veoma napeta i pred živčanim slomom… Završila je tehničke znanosti prije godinu dana. Na studiju je bila namjerno prosječna. Uvijek su joj odbijali molbu za bilo kakav posao; čak izvan njezine struke. A novac joj je bio na izmaku. To prije školovanja nije mogla predvidjeti, pa sada plaća patnjom i nemirom.

Htjela je već duže vrijem odustati od svega, ali poriv za stjecanjem novih znanja gurala ju je naprijed. Stizala joj je i podrška od upornog, nepoznatog mladića s kojim je bila u vezi preko elektronske pošte. Iako se nisu nikada susreli, vjerovala je u njega i zbog toga se toliko dugo i održala u ovoj suludoj utrci s vremenom. Rasprodala je vrjednije stvari u stanu iako su je uz njih vezale drage uspomene. Dok ih je prodavala dio po dio svaki put kao da je ostajala bez djelića srca. Nalazila se u zaista bezizlaznoj situaciji.

Preostalo, suho lišće u krošnjama zašušti poput kotrljanja papira na povjetarcu. Uz hladnoću osjeti u nosnicama opori miris smolastih stabala…

Pogleda na skupocjeni ručni sat, posljednju uspomenu na svoje usvojitelje. Nakon nekoliko trenutaka nedoumice, krene prema sredini vrta ubrzavajući korake.

Ovaj susret može mi riješiti poteškoće u koje sam upala svojom lakovjernošću, vjerujući u svoj avanturistički duh! Danas ću se napokon sastati s njim i riješiti mnoge dileme, nastavi s grozničavim mislima kojih se nije tek tako mogla osloboditi.

Zastade ispred maloga mostića koji je premošćivao umjetno jezerce i zbunjeno pogleda na  račvaste puteljke ne znajući kojim bi putom krenula. Nije vidjela mladića da stoji blizu nje dok se nije s njim gotovo sudarila.

Ustuknula je korak natrag.

Ja uvijek idem ulijevo i prije stignem na cilj od drugih! To i vama predlažem da učinite!-  reče on šaljivo, gromkim glasom.

Podigne glavu.  Mladić je bio nešto malo viši od nje. Ovako smeđokos, plavih očiju, dugoljasta lica, širokog, pametnog čela i prijaznog izgleda, mogao bi mi se svidjeti  da su okolnosti drukčije, sijevnu joj misao. To je prvi…

Brzo se snađe. Trepne, pogledala neznanca i glasno se nasmije unatoč svom nezavidnom položaju.

Hvala vam na preporuci! Na tu stranu i moram ići ako ne želim zakasniti na sastanak…

Mladić je sada stajao ispred nje i nehotice joj zapriječio put jer je desno od nje bila duboka voda prošarana velikim rascvjetanim lopočima oko kojih su plivale zlatne ribice.

Oprostite!  Moram se požuriti!- reče djevojka nestrpljivo. Ne mogu vas zaobići! Pruži desnu nogu da pođe….

On veselo pogleda djevojku i brzo se ukloni.

Ako ste vi Venna, onda se ne morate žuriti! Imate sa mnom sastanak u devet sati! Pokaže očima na svoj ručni sat. Za točno pet minuta!

Niste li vi onda Jan Mellion Targ?-  upita djevojka, začuđeno podigavši obrve.

Sa svim podacima koje ste od mene tražili! Mladić malo podiže torbu koju je držao u lijevoj ruci. Desnu nespretno pruži Venni.

Djevojka malo ublaži  izraz lica, no, ipak prihvati mladićevu ruku i čvrsto je stisne. Iskreno. Zagleda se u njega ljubopitljivo.

Drago mi je! Ja jesam Venna.

Zastane. Proguta knedlu u grlu.

Toliko smo dugo povezani, a nismo se nikada susreli! Djevojčine suze prekrije oblačić na nebu iznad njezine glave...

Zbog toga se i nalazimo u tako glupoj situaciji. Nakon više godina zašli smo u glupu situaciju. Teško mi je padalo što se nismo smjeli vidjeti. No, kada to naši nisu htjeli dozvoliti valjda su imali valjanih razloga za tu odluku.

Priđe joj korak bliže…

Nitko nije kriv!-  gorko se nasmiješi mladić. Trebalo je izbjeći svaku mogućnost propasti Projekta!- reče Jan Mellion tješeći djevojku.

Pogleda ju ispod oka. Sviđao mu se njezin stas. Bila je vitka, srednjeg rasta, nježna. No, to je samo varka. Znao je da raspolaže znanjem mnogih borilačkih vještina. I on sam teško bi s njom izašao na kraj u nekom možebitnom sukobu…

Njezinu četvrtastu glavu prekrivala je kratka, crna kosa ispod koje se vidjelo dobroćudno lice dječačkog izgleda. To je potvrđivao maleni prćasti nos iznad kojeg su sijevale čelično tamne oči. Kada se smiješila pokazivala je dvije jamice na rumenim obrazima. Imala je poveće, uzdignute grudi, ravan trbuh i uski struk. Bila je u žutoj, jednostavnoj, sportskoj haljini što je isticala njezine, lijepo oblikovane bokove i dobro građene noge.

Zaista mi se dopada!-  zadovoljno će u sebi mladić.  Napući usne. Kada bih birao suputnicu, uvijek bih nju izabrao!

Venna htjede ljutito reagirati, ali se brzo sabere. Moram prihvatiti ovakav način susreta. Uostalom, ja sam njega prva ocjenjivala, a on nije ništa rekao iako je bio svjestan da ga za cijelo vrijeme kritički mjerkam.

Oboje su mogli čitati ljudske misli…

Zaboravila je da joj više nije zabranjeno isticanje svojih sposobnosti. Cijelo vrijeme svoga školovanja morala je glumiti osrednju, pomalo priglupu i neprivlačnu djevojku što joj često u nekim situacijama nimalo nije uspijevalo. Zbog toga i nije imala prijatelja. Prečesto je bila tužna i usamljena…

Jan Mellion  brzo shvati da je u nezavidnom položaju i bi mu žao.

Oprosti ako sam te uznemirio!- reče nadajući da će se smiriti.

Uostalom, moramo se prilagoditi novonastaloj situaciji!

Dobro!- reče pomirljivo. Prihvatimo se odmah posla. Pokazala je na obližnju klupu.  

U nekoliko koraka dođu do nje i sjednu jedno do drugoga. Osjetili su međusobnu privlačnost na obostrano zadovoljstvo.

Jan Mellion podigne kožnu torbu s tla i stavi je na koljena. Izvadi iz nje nekakav tehnički nacrt i pruži djevojci.

To sam primio jučer u šifriranoj pošiljci. Upoznaj  sadržaj! Uglavnom su nam poznati tehnički izrazi za upravljanje. Ostalo možemo naučiti kasnije. Imamo obrazovanje i solidne individualne pripreme. Vođenje posla neće predstavljati poseban problem. Jedino naša nesloga može dovesti u pitanje propast Projekta.

Djevojka pažljivo prihvati upute za upravljanje. Dok ga je proučavala, ne skidajući pogleda s nekih fotografija oivičenih crvenom bojom, reče nepokolebljivo mladiću:

„To se neće dogoditi! Drugog izlaza nemamo!!! Obavimo zadatak koji su pred nas postavili naši dobročinitelji. Pošiljka je prije stigla na imanje mojih usvojitelja pod imenom strojeva za alate. Zajedno s njima poslani su roboti koji su od tih dijelova sastavili svemirski brod…“!- zastala je.

„Po mojim procjenama djeluje zastrašujuće. Neuništiv je! Može stići za vrlo kratko vrijeme u bilo koji kraj svemira. Naoružanje mu je samo obrambeno. Na brodu postoje pravilnici o mogućim susretima s drugim vrstama razumnog života…“          

Jan Mellion je sa zanimanjem slušao oduševljenu djevojku. Kao da nije prošla tako teško djetinjstvo. Iz unutarnjeg džepa svoje jakne izvadi malo, zapečaćeno pisamce. Pruži prema Venni.

Tek ga sada smijemo otvoriti!- reče sa strahopoštovanjem.

Djevojka skoro istrgne pismo. Gledajući zaglavlje, znala je tko je pošiljalac. Iz ro nezaiteresirano štovanjem. Djevojka uzme pismo. Znala je tko gaje pslao. izvadi malo, zapečaćeno pisamce. Pruži ga prema M ručne torbice izvadi male škarice. Pažljivo odreže jednu stranu koverte. Izvadi sadržaj i skoro teatralno pruži Janu.

Mladić Brzo sakrije ruke iza leđa.

Ti pročitaj kad ga već imaš u rukama!

Uputi mu zahvalni pogled. Letimice pregleda pismo i reče uzbuđeno: „Moramo otputovati još danas! Zapovijed nosi današnji nadnevak“.

„Do dvadeset sati!“-  ponovi zbunjeno.

Ako je to zapovijed, a jeste, poslušat ćemo je bez pogovora!-  reče. Do tada imamo  vremena  pokupiti tvoje stvari.  Pogleda na ručni sat. Taksi stiže za nekoliko minuta. A onda odlazimo…

Djevojka ga prekine s grčem na licu. Nemam ničega osim ovoga što je na meni! I gole zidove u stanu sam zadužila…

Mladić je  izgledao zaista rastužen. Zašto nisi javila da si u životnim problemima!? Pomogao bih ti bez obzira što nismo smjeli biti u vezi!

To je prošlost!- djevojčine oči prekrije oblačić tuge. Pogleda prema vozilu koje je stizalo.

Taksi si se zaustavio ispred njih. Vozač otvori prozor.

Jeste li to vi nazvali?- upita smeđokosog mladića.

Kada je ovaj kimnuo potvrdno glavom, taksista izađe iz automobila i služnički otvori vrata.

Venna se umorno strovali na zadnje sjedište. Za njom pođe i njezin prijatelj. Stavi svoju putnu torbu do njezine.

Vozite do jezera i stanite ispred ulaza u tvrtku Hellios!- reče mladić zavalivši se pokraj djevojke…

Odjeknuo je mukli zvuk motora i auto je krenuo…

Dok su se vozili izvan grada,  mladić i djevojka bili su zadubljeni u svoje misli. No, bili su ipak tužni. Odlazili su zauvijek iz Arkona i planeta u kojem su proveli dio života. Kada su napokon stigli pred golemo skladište tvornice strojeva, taksista im iznese prtljagu i stavi ispred njih. Otpremili su ga s dobrom napojnicom…

Stajali su ispred ogromne četvrtaste građevine ispred koje je strčao kičastim slovima ispisan natpis: „Tvornica preciznih strojeva Hellios“.

Pažljivom promatraču bilo je jasno da je tvrtka odavno zatvorena. Ulazna vrata bila su zaključana. Razbijeni prozori na manjim zgradama presvučeni neprozirnom, zamrljanom plastikom davala su okolini otužan izgled.

Venna pokaže mladiću glavna ulaz za prijevoz robe.  

Dok su prilazili djevojka izvadi iz torbice ključ. Čim dođe do vrata otključa lokot bez napora jer je bio nov. Prešli su stotinjak metara do zgrade. Mladić joj pomogne odgurnuti veliki zaslon. Ulaz hale  u propadanju, otvori se škripeći jezivo. Podigoše glave.

Ostadoše bez daha.

Pred njima je bio golemi svemirski brod koji je dosezao vrh krova…

Izgleda veličanstveno!-  potvrdio je djevojčine misli Jan Mellion.

Ona kimne glavom i nepokolebljivo povuče mladića za rukav. Dođu sasvim blizu nečemu što je sličilo stepenicama. Uspnu se do vrha. Ispred njih se pojavi osvijetljeni, zeleni kvadrat. Dodirne ga cijelim desnim dlanom. Okrene se.

I ja moram to isto učiniti!- rekao je mladić. Ispružio je ruku i pritisnuo. Iako vrata nigdje nisu bila obilježena, pred njima se pojavi uski otvor…

Uđite!- čuli su ljubazni glas.

Ugledali su malenog robota kako ima visoko podignutu ruku u znaku pozdrava.

Dobro došli na istraživački brod Nada! Od danas vas dvoje upravljate ovim strojem…

Odzdraviše mu i bojažljivo uđoše u unutrašnjost.

Vrata se za njima nečujno zatvoriše. Oprezno su išli dalje kroz prostrani hodnik sve dok se nije otvorila komandna prostorija veličine stotinu kvadratnih metara. Na desnoj strani nalazio se golemi ekran. Pred njima se pojavi vidljivi  dio svemira i skupine planeta koje su poznavali…

Nije mi jasno kakav je naš zadatak?- upita mladić. Gdje putujemo? Ovakav prostor znamo, pretpostavlja veliki istraživački pothvat!? Nešto se pokrene iza njihovih leđa. Oboje se oprezno okrenuše. Vidješe drugoga malenoga robota iste građe ali drukčijeg, nekako intelektualnog izgleda.

Ja sam vaš prvi pomoćnik za operativni dio upravljanja brodom!- reče važno. Ima nas devet. Služimo vam za različite svrhe.Trojica imaju upravljačke namjenu i čine ekipu za održavanje broda.  Četvorica su operativni znanstvenici koji se nalaze uglavnom izvan broda. Onaj koga ste vidjeli na ulazu, ispruži malenu ruku, zapovjednik je obrane.  

Izvolite do vaših prostorija. Čekao je da pođu u razgledavanje unutrašnjosti.

Krenuše kroz prostrani hodnik. Deset metara dalje zaustavi se pred obilježenim vratima na kojima je velikim slovima pisalo: „Venna, intimne prostorije“.

Razgledajte molim vas, svoju sobu za odmor. Mi ćemo čekati u hodniku!- reče.

Ona posluša i stavi dlan za dozvolu ulaza. Vrata se otvoriše i ona uđe u svoje buduće odaje. Imala je i što vidjeti. Stan je bio potpuno isti kao i onaj u kome je odrasla. Nije mogla doći k sebi od silnog iznenađenja. Brzo izađe iz sobe bojeći se da ju neće preplaviti osjećaji.

Jan Mellion ju pridrži u hodniku da ne padne na pod.

Što je?! Što se dogodilo?!- upita uplašeno. Vidje ju blijedu poput voska.

Ne mogu se oteti dojmu da je cijeli stan prenesen na brod!-  reče začuđeno.

Naravno zapovjednice da smo to učinili! Najmanje je što smo za vas mogli uraditi! Samo tako se možete osjećati kao kod kuće. Ako budete zahtijevali mi ćemo prostorije preurediti po vašoj želji.

Ali, ali, tamo su i stvari koje sam morala prodati da bih mogle preživjeti!

To su samo kopije!- reče robot bezosjećajno. Naši naredbodavci su nam rekli što moramo napraviti i mi smo to doslovnu uradili.

Ako budete zahtijevali…- opet započe mali robot.

Ne! Ne!- reče djevojka skoro očajno. Podsjećaju me na moje djetinjstvo. Ne želim  se od njih rastati.

Dobro!-  reče mladić nestrpljivo. Pođimo!

Slažem se zapovjedniče Jan Mellione! - reče robot povišenim glasom i krene ispred njih.

Došli su ubrzo i do Jan Mellionovih Prostorija.

Idemo dalje, skoro nestrpljivo ponovi mladić.  Nemam što gledati! Svoj stan vidjeti ću kada  budem otišao na odmor!!!

Venna ga prijekorno pogleda, ali ništa ne reče.

Krenuše prema trećoj prostoriji. Čim je robot stao ispred ulaza, vrata su se sama otvorila.  Zastade i okrene se prema svojim zapovjednicima.

Molim vas uđite u sobu  za strateško odlučivanje. U tom dijelu broda nalazi se Svjetska knjižnica i podaci o svim prošlim i planiranim putovanjima  važna za budućnost naroda Merida.

Jan Mellion Targ i Venna Bllind bili su očarani uređenjem i rasporedom unutrašnjosti kabineta. Cijela prostorija ovalnoga oblika sastojala se od ekrana koji je predstavljao cijeli Svemir. Ispred njih, kakogod se okrenuli, pojavila se različita galaksija.. Na  sredini nalazio se dugački stol za sastanke sa jedanaest stolica.

I mi sudjelujemo u radu Svemirske komisije kao živi dijelovi broda! Kao savjetodavni tim!- reče maleni robot. Izvještavamo o stanju planeta koje trebamo posjetiti.  Sastanak se odvija jednom mjesečno i tada se prave novi planovi za osvajanja svemirskog prostora.

Svi moramo izvršavati vaše zapovijedi ako to nije u sukobu s tri načela Svemirskog zakona. Gledao je u njih da vidi kakvu će reakciju izazvati njegove riječi. Kako oni nisu niša rekli, robot nastavi s izlaganjem.

Crvene točke u pojedinom sustavu, mjesta su za znanstvene projekte. Kao što vidite ima ih mnogo za jedan ljudski život. No, vas dvoje živjeti ćete eonima!!! Pred vama je složen zadatak koji možete obaviti bez naročitih teškoća. Morate naime, usporiti propadanje Svemira… Brod je savršen i sam se obnavlja u skladu sa zahtjevima vremena. Vaši tvorci žele ubrzati evoluciju! Za pretpostaviti je da im se žuri. To ćete saznati u Brodskom Dnevniku.

Zastane kao da želi izazvati određeni utisak na svoje gospodare…

Vi ste Mirotvorci!!!- reče metalnim glasom. I dalje je gledao ipred sebe kao da nije rekao ništa značajno.

Šutjeli su dugo, dugo vremena…

Mola je sjedila za komandnim upravljačem broda gledajući u još zabezeknutog Jana.

Onda što moramo uraditi, učiniti ćemo!!! Krenimo u veliku avanturu stvaranja novog života!!!

Nagnula se nad njegov od briga zatamnjeni lik. Potapša ga zaštitnički po ramenu. Opet skrene pogled na veliki ekran. Zatim stavi desni kažiprst na crvenu točkicu koja je označavala planetu Sunčevog sustava. Jedinu na kojoj se mogao razviti život!!!

Neka naš prvi zadatak bude planeta koju će njezini stanovnici jednom nazvati Mars…

Kao što reče znamenita  Pjesnikinja  S…. u svojim mnogobrojnim stihovima objavljenim na mnogim planetama širom Galaksija…

Još samo večeras biću tvoj bol

U srcu ceš osetiti slatko-ljuti dah

A kad prvi zraci Sunca proparaju noć

Na ruci će ti ostati samo zvezdani prah…

Na žalost, još nisu bili upoznati… Da  je proces  r a đ a n j a…. r a z v o j a  i  p r o p a d a n j a… Bitni… I sastavni dio života u cijelom Svemiru!!!

I tako u nedogled….

Svemirko

Pisma Iz Svemira

Draga Damo!

Moja iskrena prijateljice…

Opet ovdje na Targanu kiši…Grad Ballard zavijen je u gustu koprenu proloma oblaka. Bujice crvene vode se slijevaju se niz ulicu Lipa u kojoj stanujem…No, kiša u južnim krajevima brzo nestane kako se i pojavi…Osobito u  proljetno jutro

Znaš Ti mene! Ustajem u uobičajeno vrijeme. Negdje oko pola sedam…

Opet ćeš „namrštiti“ svoje čarobne obrve…

Svi mladi „padavičari“ odlaze u „slatki“ život oko 23 sata… Vraćaju se oko tri… I spavaju do jedanaest!

Reći ćeš: „Ta, sam pripadaš toj mladalačkoj „bandi“… Baš kao i ja!!!“  Opet ćeš mi „soliti“ pamet kako sam ozbiljniji, zreliji… „ Zašto ne spavaš duže?!“ – pitaš me, uvijek, tobože ljutito.

Zahvaljujem Ti što se kao prava prijateljica brineš o mom zdravlju…

„Naredila“ si mi da Ti pišem o svom „slučaju…“  Pokoravam se uvijek  jer znam da ćeš mi kao draga drugarica pomoći svojim neobičnim savjetima. Ta, Ti si poznata spisateljica i pjesnikinja širom svemirskih prostranstava… A tvoje mudre misli uvijek mi pomažu…  Na sreću… Ne samo meni…

Opet sam sanjao S…

Opet sam ju sanjao kako se držimo za ruke i sretni gledamo prema Magelanovim Oblacima… U tišini… Slušamo muziku koju emitiraju udaljene Zvijezde… Misleći kako nas ništa, i, nikada neće razdvojiti! Ali, i sanjao njezin zagonetni smiješak kojeg vješto prikriva. A ja ga uvijek ulovim. Ona u tome „lovu“ uživa… I,… ja da znaš!

Vrelina naših srca govori sve…

Pustimo općepoznato… Nemoj… Nismo igrali šah… San je bio ovaj put… Nemoj se ljutiti,  što, kao i obično mnogo pretjerujem… Ne strastveniji, nego…. Mnogo… Zanimljiviji! O tome ću Ti pričati jednom kasnije kada se nađemo u hotelu Tri Ruže slijedećih mjeseci na Zemlji!

No, ima jedan stvarni događaj koji se zbio ovih dana… Nećeš vjerovati! Pripremala se njezina OTMICA……Nemoj razrogačiti svoje lijepe okice…  U toj papazjaniji nisam učestvovao ja… Barem ne, sasvim!!!

Pa, poslušaj…

Kada sam ustao, na brzinu počeo  pripreme za posao… Odjednom lupa ispred kućnog ulaza…

Okrenuo sam se i ugledao svoju domaćicu Imeldu, malu debeljuškastu Venecuelanku. Dozlaboga simpatičnu gospođu pedesetih godina. Njezin nepopravljivi optimizam. Smisao za organizaciju kojom me  potiče na rad i disciplinu, svi moji prijatelji poznaju odavno. A humor nadaleko poznat. Izmiješani govor engleskog i španjolskog naginje me je često u smijeh… Garave oči siju zadovoljstvo po mojoj kući…U njezinoj  blizini nikada ne „stanuje“ zabrinutost, niti nemogućnost nalaženja izlaza iz neke situacije… Volim ju neizmjerno. Često joj pomažem izdašnim prilozima koje šalje kući svojoj mnogobrojnoj porodici. Ali, Ti to već sve znaš…

Ponekad mi je govorila kako čezne za svojim domom… Znaš, Svemirko, već bih se ja vratila u svoju Baatangu… Imam dovoljno novca za skromnu kućicu, (uz tvoju zaslugu)… Čekaju me mojih sedmero djece… Ali, da tebe napustim… To se neće dogoditi… Ni slučajno…Samo, samo u jednom… Kada nađeš pravu ljubav…To će se zbiti čim prestaneš lutati Svemirom. A da si mene već poslušao…Zastala je gledajući me kritički.Imaš 28 godina…Dobro, ne gledaj me tako! Skoro 29… Koliko sam ti samo mojih Venecuelanki nudila… Sve obrazovane… Pa moja nećakinja Nevllina, liječnica… Zamamna ljepotica! Vidjela sam da ste se jedno drugom dopadali… A ti  meni uvijek: „Zauzet sam teta Imelda!“ „Moram pisati knjige!“  Ah, taj prokleti dopisnički posao…Tvoja teta Imelda (tako  si je od milja dala ime koje sam svesrdno prihvatio) će se brinuti da mi ne „propadneš.“ Do ženidbe…

Istinu govoriš! Ali, teta Imelda, doktorica Nevllina rekla mi je da neće napustiti svoju zemlju koja ju je školovala. A ja se ne namjeravam odseliti…Tu mi je kuća… Lijepi posao! Dajem ti dosta novca za tvoje…klince…

Sve te misli rojile su mi se u glavi kada sam vidio da juri k meni kao tornado.  Znao sam da je opet nešto „skuhala“ u svojoj pametnoj glavici…

Senjor Svemirko! Imamo mi izlaz!- grmnula je svojim gromkim glasom koji je odjekivao prostranom dnevnom sobom.

Ustuknuo sam korak unatrag da me ne pregazi…

Sjednite i slušajte samo tri minute… Znam da idete na posao! Ovo je vrlo važno…. Iako malo zakasnite, vi ste šef! Vaši  moraju slušati što kažete. Zar ne?!

Pa, moraju… Tu imaš pravo!- pokunjeno sam joj potvrdio. Ali, … Ja sam…  Čekaju me moji… I,  nije baš…

Dobro da priznaš bar jedan puta…slavodobitno je skoro vrisnula  moja domaćica sijevajući svojim veselim očima.

I, …

Nema… I!- zastala je smijuljeći se. Upoznao si moje nećake iz Majamija. One kršne momke…

Jesam… Gadni tipovi! Sama si rekla prije neki dan da su opasni mafijaši!- nasmijao sam se. Malo sam, u jednom trenutku posumnjao kada sam vidio koliko te se plaše. No, kasnije…

Prešla je preko tih moji sarkastičnih riječi.

Oni su „nam“ to je značajno podvukla… Tvoj jedini izlaz!- kliknula je veselo se cereći. Oči  su joj se sjajile.

Što to znači? Da ne misliš… Misliš, oni će mi u nečemu pomoći…

U čemu to?- zapitao sam zabezeknutim glasom. Zapitao sam se u sebi što ta opet „kuha…“

U čemu mi mogu pomoći dvojica opasnih mafijaša… I plaćenih…

Baš oni!- teta Imelda uprla je svoj desni, debeli kažiprst u moje grudi.

Izvest će otmicu tvoj drage! One u Evropi… One za kojom toliko čezneš…  I, gotovo!!!

Pristali su to besplatno obaviti jer mi duguju svoje useljeničke vize… Pokunjila je glavu… Ti si doduše izveo… Pomogao si… Moram priznati….

I, grdno se pokajao zbog te svoje gluposti!- jeknuo sam pokajnički. Teško sam ti to zaboravio!

Moja domaćica Imelda skupila se kao čvarak. Jadno je izgledala…da mi bi žao.

To je bila samo varka… Znao sam da je lukava kao lisica…

Uspravila se. Izgledala je viša nego obično.

Eh! Eh! Tu smo, dragi moj! Oni ti sada žele pomoći…. A kada oni odluče…

Nisam odmah shvatio što je moja domaćica rekla…Iskolačio sam oči do bola… Mislio sam da će mi iskočiti.

Što?! Što? Što si rekla…

Izvršit će otmicu tvoje S…

Kada bude ovdje nedjelju, dvije… Možeš s njenim roditeljima dogovoriti uslove o mirazu… I, koliko sam mogla vidjeti po njezinim pismima ni ona nije ravnodušna prema tebi… Neće tu biti nekih većih problema. Jest da je riječ o otmici… Ali, ti si ugledan ovdje u …  A, ako se na nesreću to dozna, novine će u početku o tome pisati. Kako to obično biva… Za nedjelju dana sve će se brzo zaboraviti… Vas dvoje živjeti ćete sretno! A ja se mogu mirno vratiti u svoju Baatangu! Na kraju krajeva zahvaljivati ćete mi cijeli život! Zar ne? Još mi je držala kažiprst na prsima… Tako se to radi u mom selu….dodala je važno, odahnuvši što je napokon riješila i svoje i moje probleme, jednim udarcem…

Sjeo sam na parket dnevne sobe…Zapravo srušio sam se… Smijao sam se nekoliko minuta… Suze su mi tekle niz obraze… Nešto zbog smiješne situacije, a nešto zbog moje domaćice tete Imelde… koja je, ni kriva ni dužna, gledala u mene ništa ne razumijevajući… Nije ona jadna mogla razumjeti da je moja draga  udaljena desetak hiljada kilometara od mog srca…I da je prošlo vrijeme  takvih otmica. Čak i kada bih ja to htio…

Kada sam joj objasnio situaciju, ona je opet „našla“ izlaz.

Znaš Svemirko dragi, reče pokajničkim glasom. Možda je ipak bolje da tvoja S… ipak dođe dobrovoljno k tebi… Bit će te sretniji. Nestati će  neprilika novinskih napisa, televizije…Možebitnog suđenja…  Na kraju krajeva svi ćemo biti sretni…I, zadovoljni… A moja Baatanga, može još malo pričekati!!!  Pomiluje me po glavi… Zar ne?! Najdraži moj….!!!

Draga Damo! Nemoj se smijati, ni mojoj domaćici…A pogotovo meni…!!!

Jeste, da mi se ponekad smiješiš… Ali…

Poštuje Te Tvoj prijatelj

Svemirko

California,  Palo Alto, 8. 05. 2008.

.

Stigao je jednoga dana na planetu Teran nenajavljen! Nikakvo čudo! Dolazi uvijek na kraju vremena. Ni više ni manje! Kada on dođe nema vrludanja. Njegova riječ je glavna. Sluša se bez pogovora. I gle!  Nijedno živo biće  od kako je svijeta i vijeka nije mu se moglo suprotstaviti. I u toj neumitnoj činjenici čovjek je našao smisao života…

Mladić nesvakidašnje vanjštine stajao je ispred kuće broj dvadeset tri. Onako visok i mršav klatio se naprijed, nazad. Poslovna torba koju je nagnuo ispred sebe vukla ga je naprijed prema ulazu i činila smiješnim. Prijetila je opasnost da će pogrbljen glavom kucnuti u zvono koje se nalazilo ispod njegova četvrtastog čela, dijelom napola prekrivenog  plavom kosom. Duži pramen prekrio mu je desnu stranu bljedunjava lica. Desnom rukom namjesti razbarušenu grivu kako bi bolje vidio natpis na sredini ulaznih vrata, otkrivši tako kukasti nos. Zažmirka svojim veselim kao nebo plavim očima.

Hm! gukne zadovoljno. Na pravom sam mjestu!

Obazre se okolo. Na ulici nije bilo nikoga osim psa lutalice koji se upravo sakrio pod obližnji grm od podnevne žege. Dašćući poturi svoju čupavu njušku gledajući radoznalo visokog. Neznanac mu uzvrati pogled. Psić zaskviči  od straha i brzo se povuče natrag u dublji dio hlada.

Mladić opet pročita ime ispisano na vratima. Ne smije doći do zabune, pomisli. Odagnavši nedoumicu, pritisne kućno zvono svojim glomaznim prstom. Čuo je udaljeni odjek zvonjenja. Strpljivo je čekao. Kada se ni nakon dužeg vremena nitko nije javljao, on zalupa čvornatom šakom po drvenoj podlozi vrata. Stakla u okviru zazvuče. Zamalo da  se nisu rasula po kamenom podu. Stavi dlan na kvaku.

Ne lupajte!. Evo me dolazim, zaviče grubi, ljutiti ženski glas.

Pričekajte me da se obučem!

Poslije nekoliko trenutaka čuo je potmule korake kako se približavaju ulazu. Vrata bučno zaškripe. Starija, niska, debela ženska osoba, osebujna izgleda oprezno proviri i pogleda niz ulicu, lijevo i desno.

Opet ste zakasnili! Samo se ti pojavljuješ, zaključi kada nije vidjela više nikoga osim njega. Očekivala sam i tvojega kolegu zajedno s tobom.

Pogleda ga upitno, namrštivši čupave obrve. Kako je on i dalje šutio, ona nastavi.

Kada je bio prošli tjedan ovdje na dogovoru, rekao mije da se nikada ne razdvajate.

Ne podnosim grupne posjete, reče potom pomirljivo.

Za proricanje budućnosti pogodne su najviše dvije osobe! Odmjeri ga od glave do pete. Očito je bila zadovoljna što joj nije proturječio. Ljubazno mu se nasmiješi.

Mislila sam da nećete doći ni danas. Poslije ručka počela sam obavljati svoje svakodnevne poslove u domaćinstvu. Moram povremeno održavati  kuću u kojoj živim, reče kao da se nastoji opravdati što je hodnik bio pomalo neuredan. Pokaže mu rukom da uđe.

Došljak šuteći stupi dugačkom nogom u predsoblje.

Čim su ušli u gostinsku sobu mladić spusti torbu na pod. Okrene se i značajno pogleda u Proročicu.

Ja uvijek dolazim u pravi čas. Od kada je čovjeka i vremena! dometne značajno. Obješenjački se nasmijao. Zalamata svoji predugačkim rukama. Nikada ne kasnim!

Ja sam jedini u tom poslu!!!  Nitko još nije imao primjedbe na moj rad. Ha! Ha!

Povremeno mi se  Jedan  Jedini uplete u moj posao. Ali i On bezuspješno!!!

Obazre se po pretrpanoj, prostranoj prostoriji koja je bila načičkana raznim kičastim predmetima što služe za proricanje sudbine. Pogleda u iznenađenu ženu.

No, ostavimo to! Uozbilji se. Posegne rukom u unutarnji džep svojega odijela i užurbano izvadi zlatom uokvirenu iskaznicu sa slikom u sredini. Pokaže joj na djelić sekunde. Ona pogleda i skoro padne u glomaznu fotelju odmah iza nje.

Skvrči se. Bolno zajauče.

Kako? Kako, zamuca. Još nisam očekivala Poreznika. Nemam još ni sedamsto godina! Zavapi. Molim Te da mi ostaviš još jedan, jedini dan. Zurila je u njega molećivo. Neizostavno moram završiti neke poslove. A i moja djeca neće me više vidjeti! Što će biti s mojom imovinom?!

To je mnogo vremena, reče mladić. Bio je neumoljiv. Sagne se. Iz torbe izvadi podeblju knjigu čije su korice bile ukrašene bakrorezom. Otvori ju na sredini.

Na žalost, već sam te izbrisao sa spiska ove planete! Došlo je vrijeme da platiš za učinjeno u svom dosadašnjem životu! Kiselo se nasmiješi.

Ovdje je tvoje ime! Pokaže na dno stranice. 

Vidjela je svoje podatke napisane pod rednim brojem deset.  Pognu glavu i zajeca. Kuhinjska krpa koju je još držala u ruci pade joj na izrezbareni kameni pod. Pogleda u mladića.

Plave  oči bile su nemilosrdne.

Uhvati se za moju desnu ruku! naredi joj strogo.

Čim ga je obeshrabrena žena primila za rukav, svjetlost zabljesnu okolinu. Iznenada, oko njih nastade neopisivi kaos.

Dvjestotinjak kvadratnih metara gdje je bio ženin dom uokolo, zjapilo je prazno.  Čuo se samo zlokobni odjek hrapavoga Poreznikova smijeha!!!

Svemirko28

Podnevna žega ovdje na Reniodu uvijek je bila je nesnosna! Iako se od jučer nalazila na jezeru Ligano,  nije vjerovala da će se tako loše osjećati već prvi dan odmora. Bila je ljuta što je spavala do jedanaest sati. Ljutita što nije rekla hotelskom osoblju da ju probude za doručak. Još ljuća na sve i svakoga…

Pogledom obuhvati dio kupališta pod palmama.

Slobodnih mjesta nema!- uzvikne u sebi osuđujućim glasom. Još nekoliko dana ne smijem na otvoreno sunce! A, ovakva… Osjeti miris drveća i slanoću vjetra. Zamahne glavom. tamnosmeđa kosa zavijori joj na laganom povjetarcu. Njezini bijeli zubi istaknu se bljesnuvši na reniodskom suncu. Skine naočale. Zelenim očima opet zaokruži plažu.

No, dobro! Ovdje spasa nema! Lijevom rukom uredi svoju razbarušenu kosu. Doći ću pred večer!-  pomirljivo će napokon.

Loše raspoloženje nije mogao prikriti ni vječiti osmjeh na njezinom mladom licu. Okrene se u suprotnom smjeru i  uputi ka izlazu…Odjednom, netko ju zakači laktom u rebra. Nije osjetila bol. Samo iznenađenje. Pala je na koljena. Torba koju je držala pod rukom, odleti metar dalje. Podigne glavu. Brzo se uspravi. Ispred nje stajao je vižljasti     mladić njezine visine obučen u odijelo svemirskih snaga…Na ljetnoj košulji nije imao oznaka. 

Nekakav kadet bez čina! Ispod mene, čak!- zaključi podsmješljivo. Odluči da prema njemu bude blaga.

Oh! Oh! Zaista mi je žao! Izgledao je zbunjeno. Njegove plave oči gledale su u torbu za izlet. Brzo se sagne da pokupi njezine stvari za plažu. Jedne je stavljao unutra, dok su mu druge dotle ispadale iz prostrane torbe.

Kako sam samo nespretan!- kliknuo je. Ovo si nikada neću oprostiti!- vajkao se.

Napetost popusti. Djevojku njegova iskrena nespretnost odjednom razveseli. Zaboravila je na loše raspoloženje. Prsne u smijeh. Sagne se da mu pomogne. Nehotice raširi noge. Neosunčana bedra bljesnu. Mladić se još više zbuni. Pocrveni poput maka. Ona to primijeti i naglo skupi noge. Uspravi se u svoj svojoj visini.

I on učini isto.

Gledali su se nekoliko trenutaka oči u oči. Njihovi pogledi kao da su trajali vječnost…

Ona prekide napetu tišinu.

I ja sam članica Svemirskih snaga! Zapravo, to ću postati!- reče nesigurnim glasom.

Ovih dana potpisujem ugovor sa Svemirskom agencijom. Kapetan Mellond Ronell, možda ste čuli za njega!- ovo reče važno. Očekuje me za tri dana…

Ujutro!- naglasi nekako podsmješljivo.

Kao da ne zna kavi smo mi mladi!- odmjeri snishodljivo mladića. Njega očito nije svrstala u svoju dobnu grupu.

Kao da ne zna kako tulumarimo i ne ustaje nam se rano!!!

Razveseljeni mladić vidio je da je opet ljutita, pa joj odluči još više podići tlak.

Ako smijem znati, ljubopitljivo će, kada ste završili školovanje?! Prilično mi mlado izgledate za svemirsku kadetkinju…

Gle! Gle! Tko mi to kaže!!!- napući usne. Zlobno se osmjehne. Vi ste sigurno mlađi od mene koju godinicu!  Imate li uopće neko zvanje?- opet pogleda u njegovu košulju bez oznaka.  Nije ni očekivala odgovor.

Za nekoga tko mi izgleda ovako zelen kao vi, ne bih rekla! Ha! Ha! Ha!

Mladić se još nije ni snašao a djevojka ga pokroviteljski štipne za obraz…

Hajde, zdravo „mali“! Vidimo se slijedećih dana! Nadam se…

Zgrabila je torbu iz njegovih ruku. Objesila je o rame. Okrenula mu leđa i čvrstim koracima krenula prema izlazu iz odmarališta.

Gle… Pa…

Vidi ti nju!!

Kakva cura!- klikne za njom veselo mladić dok je odlazila.

Vidjeti ćemo  se! Zaista se nadam… Napući usne. Dapače, čvrsto sam u to uvjeren…

Viša, vitka, bljedolika, smeđokosa djevojka, atraktivna  izgleda, šetala je nervozno ispred vrata Komandnog ureda Svemirskih snaga. Premještala je iz ruke u ruku mnogobrojne potvrde i svjedodžbe o završenom školovanju. Provjeravala da koja nedostaje. Zatim je gledala u ručni sat po tko zna koji puta, iako još nije bilo vrijeme sastanka. Obazre se okolo. U hodniku, osim nje, nije bilo nikoga.

Barem sam ja sama!- tješila se.

Svaki puta kada bi ušla u prijamni ured, tajnica bi ju smirenim glasom tješila: „ Gospođice Molo! Kapetan  još nije slobodan da vas primi! Rekla sam da će službeni susret biti u devet sati! Za deset minuta ću javiti Kapetanu Ronellu da ste došli…“

Mlada djevojka kimne pokorno glavom i sjedne na vojničku klupu.

Dobro!- reče. Dočekati ću i tih desetak minuta. Čekala sam pet godina da dođem u ovakvu situaciju…

Iz dubokih misli trgnu je zvonki koraci.

Kandidatkinja Mola neka se javi zapovjedniku  Ronellu na mogući potpis ugovora za pristup Svemirskim jedinicama!- zvanično izjavi tajnica čvrstim glasom, otvarajući joj vrata Glavnog ureda…

Djevojka poskoči. Instinktivno, vojnički, udari cipelom o cipelu. Zacrveni se od uzbuđenja. Ugrize za usnu. 

Još nisam pred kapetanom Ronellom! Zašto me spopao ovakav strah?!

Stupi nogom  u golemu sobu.  Vrata se za njom zalupiše…

Stajala je u stavu mirno ispred ogromnog radnog stola.  U kožnoj fotelji golemih razmjera sjedio je  netko nagnut nad  brdima dokumenata.

Gospodine kapetane Ronell! Javlja se na raport viša kadetkinja Mola! Šalje me Komisija Vijeća zbog prijema u Svemirske jedinice. Izvolite dokumente i preporuke raznih institucija!- uzviknu mlada djevojka.

Imam i preporuku Kapetana Norda…Htjela ga je impresionirati.

Vi morate odobriti ili ga…

Osoba za  pisaćim stolom konačno se udostoji podignuti glavu. Pogleda upitno kadetkinju, ustane i pozdravi ju oštrim, vojničkim pozdravom…

Mola se skameni. Problijedi. Pa zacrveni.

Kako, kako… 

Zar, zar ste vi onaj… Onaj koga sam srela prije….

Taj sam gospođice kandidatkinjo!- grohotom se nasmijao mladić kojeg je srela prije nekoliko dana na plaži Ligana.

Ali, ali!- grcala je uzbuđeno mlada kandidatkinja Mola.

Oprostite! Tako sam ovih dana uzbuđena i napeta… A, i vrućina je…

Ne znam što govorim u posljednje vrijeme! I…

Kapetan Ronell nije pokušao smiriti zbunjenu djevojku. Znao je da je psihički zrela.  Da se neće zapetljati i još više upasti u nevolje… Obiđe stol, stane ispred nje. Priđe joj na korak, dva. Stavi desnu ruku na svoje grudi.

Mi smo skloni pogreškama! Inače, ne bi ništa smjeli raditi u životu iz straha da ne učinimo nešto što drugi ne žele… Zar ne?!

Ispruži tanke, njegovane prste hvatajući je za rame…

Primljeni ste u naše jedinice!!!

Ne zahvaljujući meni! Naši međusobni odnosi ne smiju ugroziti viši društveni interes!

Zastane. Ublaži zlobni izgled lica.

Pratimo duže vrijeme vaš marljivi rad. Te potvrde što držite u ruci, izdali smo vam, ne zbog lijepih očiju, koje uzgred imate, već zbog vrhunskih sposobnosti koje su nam potrebne za naš operativni tim u kome i ja sudjelujem!!! Namjeravamo promijeniti loše međusobne odnose u susjednim galaksijama…Ovu zadnju misao izrekao je s dozom podrugljivosti koju ona od radosti nije ni primijetila…

Bio je to susret dvaju polova. Muškarca i žene. Susret iz koje će se razviti besmrtna ljubav… Susret koji će biti zauvijek zapisan u analima svemirskih prostranstava…

I onda,  kada budu nestale mnoge Galaksije…

Svemirko28                                                                                                                                                          

Draga Damo!

Nema Te ovih dana… Jutro je. A kiša jesenska, tek je prestala padati. Čujem da si otišla na kraći odmor. Ni ja nisam bio kod kuće cijeli tjedan. Upravo sam se vratio s puta. Došao sam sa zloglasnih Magelanovi Oblaka.  Očekivao sam tamo stanovita neprijateljstva! No, Zapadna Zvijezda malo je naklonjenija Targanu od ostalih planeta u okolini, pa je put prošao bolje nego inače u takvim situacijama…

Smješten između visokih planina, glavni grad Danllare vrvio je od užurbanih turista koji su se raštrkali u svim pravcima. Središte mjesta izgledalo je poput uzavrelog kotla  morske pučine. Jaki vjetrovi što su povremeno harali gradom povećavali su taj dojam. Na ovoj planeti vladala je trenutna moda dugokosih. Onda možeš zamisliti kako su djevojke imale silne probleme u obuzdavanju svojih neobičnih frizura. Ovdašnji muškarci čudno su me gledali jer je i moja, malo duža, plava kosa vijorila na danllarskom vjetru. Zurili su u moje plave oči. No, mene nije bila briga za njihove sumnjive poglede. Žurio sam kroz mnoštvo da što prije stignem u redakciju „Zapadna Vrata“, poznatog časopisa za umjetničku riječ. Glavni urednik Darne Norg čovječuljak sa Renioda, osoba debeljuškasta, četvrtaste glave i guste, čekinjave kose, simpatičnog lica obraslog riđom bradom, očekivao me je svakog trenutka…

Iako smo bili dugogodišnji prijatelji, znao je prema meni biti strog poput oca koji je umro mlad pa je od majke njegove sestre, preuzeo brigu o meni dok nisam odrastao. No, kao i svi očevi, veoma me je volio pa je i popuštao pred mojim čestim nepodopštinama…

Napokon sam stigao do goleme zgradurine od pedesetak katova. Na vrhu nebodera nalazio se moj ured. U njemu sam radio kada sam se nalazio na ovoj planeti. Popeo sam se  službenim liftom do samog ulaska u redakciju. Kada su me ugledali kroz staklene pregrade, nastao je žamor. Svi novinari i pisci osobno su me poznavali. S većinom sam bio u prijateljskim odnosima.

Gdje si Svemirko?!- pitali su me glasno, otvarajući vrata redakcija. Već smo mislili da si „zaglavio“ na nekoj od susjednih planeta! Stari se veoma zabrinuo što nisi došao još prije tri dana…

Dobro sam! Dobro!- odgovarao sam im jer sam znao da iskreno misle. Jedva sam se provlačio kroz špalir malenih domorodaca. Tapšući doticali su moje laktove.

Ne predajem se ja tako lako!- rekao sam im smiješeći se ljubazno.

Napokon sam prošao prema sobi ujaka Darnea.

Kao i svaki puta kada sam išao u njegov ured, ulazio sam s laganom zebnjom i poštovanjem. Za to više nije postojao razlog jer me ujak Norg već davno nije dobrano izgrdio. Sad sam poodrastao i za to nije bilo potrebe.

Napunio sam pluća kisikom, glasno izdahnuo, i odlučno pokucao na vrata…

Kada me je ugledao, ujak je razvukao svoja golema usta, od uha do uha.  Potrčao je prema meni. Svojim dugim rukama čvrsto me je obuhvatio oko struka.

Sada znaš zašto sam pluća napunio svježim zrakom.  Pri svakom  našem zagrljaju, mislio sam da će mi popucati rebra.

Gdje si?! Momče moj! Dugo te već nema!!! Očajavao sam ovih dana! Znaš da se još brinem, iako je prošlo više godina od tvoje zrelosti.

Zaista je bio sretan što me vidi zdravog i čitavog…

Napokon stisak popusti.

Kada sam se smjestio u udobnu fotelju, na trenutak smo obojica gledali upitno jedan u drugoga. On poče prvi.

Onda dragi sine čujem da si se promijenio!- osmjehnuo se samozadovoljno.

Kako to Misliš?!- upitao sam u čudu.

Ne izvještavaš više o svemirskim događajima…

Zašto to pitaš?!- još više sam se začudio njegovom podrugljivom smijuljenju.

Nisam pročitao u posljednje vrijeme nijednu tvoj priču…

Ah! To!...

Počeo si pisati pjesme…

Odakle si čuo?! Pa ja nisam nikome…

E, naivčina ostade naivac!!! Grohotom se smijao, naslađujući se što sam bio na mukama.

Kako to misliš?!- upitao sam zgranutim glasom.

Čujem od svojih doušnika da si napisao pjesmu!!! Neka djevojka je u pitanju…

Skočio sam narogušeno.

Nije „neka“ već moja prijateljica!!!

Dobro! Ne skači! Ne mislim te valjda vrijeđati… Ti znaš što ja mislim…

Ah! Da… o Zemljanima. Malo sam se smirio iako sam još bio prilično napet. Stari ujak bio je poznati lisac.

Onoj vukoj…

Misli što hoćeš!!!

Ima li na toj planeti još romantičnih ljudi?!  Kada sam posljednji put bio tamo, malo ih je još ostalo.

Ima, naravno!- kliknuo sam negodujući. Doduše ne toliko mnogo. Ali ih  ipak …Ona je jedna, ne samo od najromantičnijih bića na Zemlji nego i u cijelom Svemiru!!!

Kako si to doznao?

Moj brod letio je iznad mjesta  Z… na Zemlji. Poslala je poruku Svemirom! Svojim prijemnikom snimio sam njen vapaj! I, eto…

A, poruka je glasila?- znatiželjno će ujak Darne.

„Hoće li me još tko shvatiti?“ 

Naime, stavila je na Internet desetak snimljenih galaksija, među kojima i Mgelanove Oblake. Jasno se na obzorju vidjela planeta Zapadna Zvijezda… Pa…

Onda za njih možda ima nade!- prekinuo me ujak pokroviteljskim glasom jer me je uvijek u takvim prilikama znao smirivati.

Šutjeli smo nekoliko minuta gledajući jedan u drugog kao da se nismo vidjeli jedno stoljeće… Znao sam pouzdano da je bio potresen koliko i ja. Ta on je brat moje majke…

Dosta smo utrošili vremena na filozofiranje. Prijeđimo na stvar!- grmne moj ujak.

Zašto?! Ne razumijem što hoćeš reći…

Hajde ne pravi se luđi nego što jesi! Znaš kako kažu kod nas na Targanu: „Zaljubljeno biće nije samo magarac! Ono je nešto gore! Karikatura magarca!!!“

Zar tako ne kažu?!- podsmješljivo me pogledao.

Pa, tvrde…

Iznenada je ispružio svoju golemu ruku.

Daj!- naredi zapovjednički. Onako kao to on zna.

Izvadi sam pjesmu iz džepa i nevoljno, stidljivo dao u njegov čvornati dlan.

Ujače Darne, bojim se da to nije pjesma za tvoj ukus! Znaš, čini mi se nekako suviše čitkom i jednostavnom!!! I... kao da nisam pogodio pravi način…

On je pročitao pjesmu, dva tri puta. Pogledao me veselije nego inače.

Znao sam!!!- kliknuo je da su se trgnuli uplašeno svi prisutni u cijeloj redakciji. Glas mu je odzvanjao kroz staklene zidove. Znao sam ja da ćeš uspjeti čega se latiš! Moj sinko…

Jednostavnu pjesmu, najteže je napisati!!! Tako da znaš… Sve jednostavne stvari za čovjekolika bića su uvijek najteže…

Svemir28 

Hladna prostorija glavne mrtvačnice Nandinga na Reniodu zjapila je prazna. Samo nekoliko minuta prije u njoj je vladala napeta atmosfera. Bila je naime, poprište žestoke svađe zbog upravo dopremljenog leša. Nitko nije znao kako je dospio na planetu. Na kolegiju patologa još nije donijeta nikakva oduka što s njim učiniti. A Vijeće Mudraca nije smatralo važnim o tome raspravljati.

Mlada doktorica Wollne oštro se suprotstavila višem patologu Strancu. Ona je htjela izvršiti obdukciju nad jučer umrlim mladićem iz ulice Lipa sa Zemlje. Namjeravala je potvrditi svoj naučni rad o bolesti na mozgu umrlih od usamljenosti i dokazati postepeni razvoj „stanica uljeza“, koji uništavaju neurone nazvane „želja za životom“…

Doktor Stranc nije dozvolio nikakav eksperiment nad umrlim mladićem. To je nalagala njegova vjera. A on je ipak  šef odjela… Nikola sa Zemlje bio je pripadnik religiozne sekte Amiša. Ta religija strogo je zabranjivala seciranje tijela poslije smrti. A na planeti Reniod vladala je sloboda opredjeljivanja bez obzira odakle potječe umrli…

Izlazeći zadnja od osoblja, znanstvenica Wollne ljutito je zalupila vrata dvorane uputivši se na jednosatnu pauzu. Koracala je bijesna dugim hodnikom koji je vodio do bolničkog restorana. Nije ni pogledala u nisku, ljepuškastu, mladu medicinsku sestru koju je skoro srušila  na kamenito tlo poda…

Mlada djevojka nije se uplašila toga sudara jer ga je sama izazvala da uspori doktoricu Wolfi u vraćanju na posao. I zbog još nečega. Samo ju je oštro pogledala u potiljak.

Ti se nećeš ni sjećati Nikole sa Zemlje!- rekla je osorno.

Kada je stigla do glavne dvorane, osvrnula se okolo. Kako nikoga nije zapazila na hodniku, polako odškrine vrata mrtvačnice. Uputila se pravo do mrtvog mladića oko koga je nastala svađa. Prišla je nosilima na koja je bio postavljen umrli Nikola. Nježno je podignula plahtu. Ugledala je blijedo, ukočeno, ali još uvijek spokojno lice koje ni samrtni grč nije mogao ukloniti…

Djevojku u medicinskoj opremi obuzme val tuge. Nagnula se nad mrtvim bićem sa Zemlje. Gledala ga je, blagim, sažaljivim pogledom. Nakon nekoliko trenutaka iz njezinih velikih zelenih očiju kapnula je, kao biser svjetla suza na njegovo otvoreno, ukočeno, oko. Zatim se razlije i na drugo. Huknula u njegovo lice. Stavila je mu je svoju malenu ruku na hladno, smrznuto čelo. Povuče je po dužini njegova tijela. Tresne dlan o dlan. Oštar prasak odjekne prostorijom…

Nikola sa Zemlje! Ustani s kolica za mrtvace!- zapovjedničkim glasom uzviknula je djevojka. Dvorana se načas ispunila bijelom svjetlošću.

Mladić je s naporom trepnuo očima. Okrenuo glavu ugledavši pokraj sebe djevojku u medicinskoj uniformi. Razrogačeno pogledao po prostoriji, pokrenuo tijelo i sjeo na nosila. Protegnuo je još jednom ukočene udove.

Gdje se ja to nalazim?!- upita nepoznatu koja je samozadovoljno gledala u njegove plave, oživljene oči.

Je li ovo bolnica? Opipao se svojim dugim rukama. Odijelo mi je čitavo! Jesam li bio povrijeđen?! Zašto osim nas dvoje nema više nikoga u ovoj prostoriji?! Opet se okrenuo prema djevojci. Jesmo li mi u gradskoj mrtvačnici?!- upitao je naglašeno, ali bez ikakvih emocija.                                                      

Ona ništa nije odgovorila. Samo ga je gledala netremice.

Počelo je! Dolazi k sebi baš onako kako sam planirala!-prostrujala joj je misao.

Za nagradu što sam se neovlašteno uplela u njegov život i nanijela nepravdu učinila sam ga moćnim čovjekom koji neće moći činiti nikakva zla drugim ljudima. Moćnim doduše u inteligenciji na starom poslu… I…

Uhvatila je Nikolu za rukav i povukla za sobom. On se bez opiranja povinovao njezinoj zapovijedi… 

Izašli su na hodnik i krenuli na sporedan izlaz za hitne slučajeve. U dugoj ulici Ballarda stopili su se s mnoštvom ljudski bića koja su išla svojim poslovima u svim pravcima i nisu se obazirala na neobičan par….

Djevojka i mladić koga je danas oživjela, stajali su pred Visokom školom za svemirska istraživanja na Zemlji. Upravo su završavali žustri razgovor uvjeravanja.

E, pa Nikola, djevojka za kojom si toliko čeznuo ide ti u susret! To je ona koju si toliko godina gledao iz tramvaja dok si išao s posla… Koju si čekao  čitavu vječnost! Ona će rado poći sa tobom. Samo ju zaustavi i povedi svojoj kući. Ostalo je na tebi kakav ćeš život imati u budućnosti….

Uhvatila ga je za lijevu ruku i skoro pogurala prema djevojci koja je nailazila iz suprotnog smjera. Mladić se šutke, stidljivo, oklijevajući, uputio prema svojoj, budućoj životnoj suputnici…

A djevojka, Moćnica sa Renioda, daleke planete Svemira u Galaksiji Dragg, krene veselim korakom prema svom prijatelju i suradniku Mellondu koji ju je čekao na uglu ulice.

Kada je stigla do njega, mladić joj zadovoljno reče: „Molo! Molo! Nemoj ni u snu više napraviti ovakvu pomutnju! A osobiti se pretvarati u Zemljane bez prave potrebe!“ Poljubi ju u rumene usne. „Jedva sam kod šefova iz Vijeća opravdao tvoj nestašluk!“ Čvrsto ju zagrli jednim od svojih deset pipaka. „Ti si ipak moje najdraže biće u Svemiru! To znaš…!“

Mola mu padne u naručje i strastveno uzvrati poljupce. Razvuče usta u široki osmjeh pred kojim je uvijek popuštao…

Oh, Oh!- zaprede mazno. Opraštanje je dokaz prave ljubavi! Zar ne?! Čak i među ljudima…

Bljesnu svjetlost koju nitko u okolini nije primijetio…

Dvoje operativaca Vijeća za kolonizaciju planeta nestala su u trenu sa planeta Zemlje….

Svemir28

Nikola je bio tridesetogodišnji mladić. Kao i većina drugih njegovih sugrađana  radio je svaki dan od devet do sedamnaest sati u gradskoj Tvornici igračaka. Nije bio običan radnik. Određivao je izgled igračaka. Ponosio se svojim zanimanjem. Jednom riječju, bio je omiljeni dizajner. Primao je plaću po uspjehu na tržištu. Tvornica je stalno povećavala proizvodnju što mu je donosilo znatne prihode. Nije imao prijevozno sredstvo, pa je do posla i natrag uvijek odlazio gradskim vozilima što je bilo čudno za njegov ugled. Zajedljivci su mu prigovarali da je škrtac. Na takve primjedbe samo se znao ponekad tužno nasmijati što je znalo naljutiti njegove sugovornike.

I sada je sjedio na desnoj strani tramvaja. Sa zanimanjem je gledao radnike kako zajedno s njim odlaze umorni svojim kućama. Tako je bilo sve do Škole za svemirske jedinice koja se nalazila pokraj Tvornice. Već duže vrijeme imao je predosjećaj, da će u svom mjestu, naći djevojku koja će mu zaokupiti pažnju. I ukloniti mu kroničnu usamljenost koja je graničila s ludilom!

Zato je njegova pozornost odjednom bila zaokupljena prema djevojkama koje su uvijek za vrijeme odmora izlazile iz škole do obližnjeg restorana. Uzdrhtao je od uzbuđenja kad je jedna od njih okrenula glavu i znatiželjno ga pogledala.

Nije ga prestala gledati sve dok joj tramvaj nije izmakao iz vidokruga!

Bio je uzbuđen.

Nikada ju neću zaboraviti! - rekao je potiho. To će biti moja djevojka! Moje će samoće nestati!- dometnuo je  ipak s crtom sumnje u glasu…

Ovaj dan bio je petak, posljednji  radnog mjeseca. Svaki slijedeći odmor dočekivao je s nerazumljivom ravnodušnošću. Išao je na izlet do šume koja se nalazila pokraj njegove kuće na golemoj uvali obližnje rijeke. No kronična usamljenost nije jenjavala…

Nakon što  se dobro odmorio na udobnom kauču, uzeo je iz hladnjaka konzervu soka, sjeo u duboku fotelju i uključio televizor. Poslije nekoliko trenutaka svjetlo se pojavilo na ekranu. Čekao je nestrpljivo da se pokaže poznati naslov tv serije, ali je ostao svjetlucav, prazan. Uključio je neki drugi, zatim i više programa. Slike nije bilo ni na jednom kanalu.

Kada je htio ustati i popraviti kvar, pred njim se pojavila slika neke mlade djevojke. Zine začuđen. Vrlo je sličila osobi koju je prije neki sat vidio iz tramvaja.

Uplašeno, pokušao je promijeniti program ali bez uspjeha. Djevojka je ostala ispred njega gledajući ga upitno.

Gdje sam ja?  Što ovdje radim!? –započela je s pitanjima. A onda kao da se nečega sjetila, počešala se nervozno po glavi. Nakon poduže šutnje rekla je mladiću: „Vi ste jedini krivac što se ovdje nalazim! Imala sam neugodan razgovor sa svojim zapovjednikom. I što sad!? Uništili ste mi sat odmora! Ja sam zarobljenica vremena zbog vaše mašte i neaktivnosti. Osim posla koji obavljate u tvornici samo gledate tv serije!“-  rekla je gotovo omalovažavajućim glasom.  

Ničim drugim niste zaokupljeni!

Poslije kraće stanke rekla je: „Toga više neće biti! Vaš život od danas je na prekretnici !“

„Zapravo, to može biti ako me izbavite iz ove nezavidnog položaja! Biti ćemo „spašeni!“ - šaljivo je dometnula.  Uz to, vragolasto se nasmijala, „pripast ću vam kao dar s neba! Provesti ću jedan vikend s vama, a vi ćete  dalje morati sami ukloniti svoju usamljenost.“

Naglo je ispružila ruku iz ekrana i istrgnula  mladiću konzervu soka iz ruke. Otpila je gutljaj, dva.

Nije se još ni snašao od iznenađenja, vratila mu je ostatak pića i hladnu limenku tutnula u dlan.

To je da ne mislite kako situacija nije stvarna! – rekla je. Opet se ironično nasmijala. 

No, dosta je kuknjave! Niti vama, a pogotovo meni ona neće pomoći. Moramo se upoznati. Takav je kod vas red. Zar ne? Zovem se Mola. Imam dvadeset godina! Završila sam Školu za svemirske jedinice.  Još  prošle godine…                                                                                                                                                                                            

Ne smijem vam reći odakle dolazim!  Niti po koju cijenu!-  rekla je sada ozbiljnim tonom.

Osjetio je da joj ne smije postavljati pitanja pa je od njih odustao. Svidjela mu se na prvi pogled. Isto i način na koji mu je pristupila.

Ja sam Nikola!- rekao je mladić. Zamalo joj nije pružio ruku u ekran. Još je bio zbunjen njezinom pojavom. Nije mogao reći više ni slova…

Kako bih se iskupila, moram pokušati spasiti jedno izgubljeno biće, nastavila je. Moram pomoći vama da bi održala svoj život u kakvom takvom redu. Jedini uvjet je vaša nesebična želja koja mora biti pokretač moga spasenja. Nju smijete zaželjeti samo ako nekoga ne učinite nesretnim…

Ne zaboravite, u prirodi ništa nije slučajno. Ničega nema previše, nego baš onoliko koliko je potrebno. To je poznato načelo svrhovitosti Svemira. Slično je i u našoj situaciji. Ako se naruši ravnoteža u vašoj želji, gubite sve. Čak i mene!- veselo je rekla djevojka.

Pristajem!- skoro je povikao. Malo se zamislio. Ta je stanka trajala kao vječnost

Moja je velika želja da odmah budete slobodna! Vratite se onima koji vas najviše vole i kojima najviše nedostajete!!! Iako sam često usamljen i znam da ću to i dalje biti, ovaj i buduće dane! Želim da mi se ostvari ta želja!– rekao je mladić zažarenih obraza.

Suza mu je kapnula niz lice. Osjetio je u srcu nepodnošljivu bol na pomisao da ju može zauvijek izgubiti. Opet ju nježno pogleda. Nakon što je prestao govoriti nastao je kratak muk. Iznenada začuje se prodoran zvuk kućnog zvona. No, mladić na to nije obraćao pažnju, samo je neprekidno zurio u djevojku s ekrana koja više nije prozborila ni riječi.

Njezina slika izgledala je kao zamrznuta… 

Zvonjava se nastavila. Mladić je napokon ustao i krenuo prema izlaznim vratima da pogleda tko to uporno zvoni. Otvorio ih je i zinuo zaprepašteno. Dugo nije mogao doći k sebi. Mislio je da će mu srce puknuti od neviđene sreće. Znao je sada da je došao kraj njegovoj usamljenosti. Ispred sebe ugledao je djevojku s ekrana koja je veoma sličila djevojci iz Svemirske škole. Bila je obučena u istu onu haljinu koju je na njoj danas ugledao kada se vraćao s posla…

Dobar dan!- pozdravila ga je veselo djevojka. Dolazim iz dalekih krajeva!

Sve je gotovo!!! Sada sam potpuno slobodna!

Hvala ti što si nas oboje spasio od moguće patnje!!!

Hoćeš li mi, molom te, pomoći unijeti moje stvari, zamolila je  jednostavno smiješeći se ljubazno. Pokazala je rukom na dvije putne torbe. Previše prtljage za jedan vikend! Ali znate kakve su djevojke! Garderobe nikada dosta!

To si ti! To si zaista ti!- rekao je mladić zgranuto i s velikim olakšanjem.

Bio je najsretniji čovjek na svijetu. Nježno ju je zagrlio, zatim uzeo njezina dva velika kovčega i propustio u svoju skromnu kuću…

Zvono je, ovaj puta istinski zazvonilo! Vrata je otvorio mršavi, narogušeni policajac.

U kuću mladića iz Tvornice igračaka, uđoše mrtvozornici. Jedan od dvojice pogleda u čovjeka koji ležao mrtav u naslonjaču. Pokraj njega tepih je bio zamrljan prolivenim sokom.  Namršteno se obazre po prostranoj sobi. Okrene se  drugom liječniku: „Samo me zanima zašto je mladić umro na ovakav način!?“  

„No, ovdje, to je na žalost već čest događaj,“ dometnuo je njegov suradnik. „Sve je više ljudi izolirano od društva. Čini mi se da je i ovo usamljenička smrt.  Odviše je umrlih u posljednje vrijeme! Vlasti Zemlje morale bi nešto poduzeti…“

Dvije milijarde svjetlosnih godina dalje od Zemlje, u Galaksiji Dragg, na planeti Reniod, vodio se naizgled, čudan razgovor…

„Molo,“ rekao je mladić visok i vitak u plavom odijelu svemirskih jedinica. „Moraš nešto učiniti da Nikolu sa Zemlje vratiš u život! Da mi je samo znati kako se mogao pojaviti tvoj metamorfni lik na njegovom ekranu!?. Da opet u taj događaj nisu upleteni tvoji nestašluci. Ako za to sazna Vijeće Mudraca…“

Mlada djevojka šeretski se nasmije. Ali ništa ne reče nekoliko trenutaka.

To je potvrdilo njegove sumnje.

Znaš Mellond, kriva sam!!!- rekla je napokon pokunjeno tapšajući mladića po ramenu jednim od deset pipaka dok je ostale podignula prema Zemlji…  Neću se više šaliti s ljudskim sudbinama!!! Vratiću mu život!!! No, što ćemo s njegovom stalnom usamljenošću!? Ona je, čini mi se, među tim stvorenjima,  za sada nerješiva u današnje vrijeme....

Svemir28                                                                                                                                                                                                              

Ovdje u Z… došlo je jutro. Znala je po tome što je s istočne strane jedna sunčana zraka prodirala kroz dio poderane zavjese na malenom prozorčiću. Soba je i dalje bila zatamnjena. Širom otvori oči i pogleda u vis. Iznad nje prostirao se nebesko plavi strop iscrtan raznolikim šarama. Sličile su sazviježđima dalekog svemira. Začudi se što to ranije nije primijetila.  Zasigurno Znak je poslat ovog trena. Komisija mi daje do znanja da moramo uspostaviti vezu!- pomisli uzbuđeno.

Upute je već primala nebrojeno puta u njezinom mladom životu. No, sve više je postajala samostalna…

Duboko uzdahnu. Strop se počeo okretati oko svoje osi. Prepozna u njemu Nebeski Globus. Čekala je strpljivo. Galaksije su prolazile u nizu. Napokon kretanje se zaustavilo. Pojavile su se sitne nakupine zvijezda. Potraži baš određenu planetu. Oči joj se napokon  zasjaje. Sjetno se nasmiješi. Dugo je gledala u okruglu skupinu. Najveći planet koji se približavao njezinom pogledu bio je Targan u sustavu  Doradu Nebula. Smješten deset tisuća svjetlosnih godina od Magelanovi oblaka. To je bio njezin pravi dom.

Primila je poruku u djeliću sekunde. Zadovoljno kimnu glavom. Još imam malo vremena!-  reče. Sanjarila je još neko vrijeme dok nije pala je u laganu ošamućenost od kasnog povratka kući…

Probudila se naga na golemom starinskom krevetu koji se nalazio na sredini sobe. Lijeno se protegne. Upre pogled u svoje duge, tanke prste.

Nokti su joj postajali ljubičasti.

Moram ustati!- rečeuzbuđeno. Ovo mi je posljednji dan u ovom mjestu!!!  Vrijeme mi je da idem.

Nije ni obratila pažnju na muškarca koji je ležao pokraj nje, također nag.

Nakon podužeg razmišljanja, okrene se, ipak ga ovlaš pogleda.

Ah, kako je mlad i lijep! Baš mi ga je žao! No, moram ga  uništiti! To je bio jedan od naloga Komisije. Ne smijem  ostaviti za sobom ni najmanji trag koji bi ga sa mnom povezivao… A, ipak…

Zamisli se. Poslije nekog vremena izgledala je kao netko tko još nije donio konačnu odluku.

Neću više biti tako bezdušna. Dugo sam među Ljudima da ne bih mogla postupno poprimiti njihove emocije. Moram se s vremenom promijeniti! Od sada ću tako i postupati. Manje okrutno.

Da me vlasti Zemlje ne otkriju moram izmisliti neki bolji način svoga odlaska… 

Zar joj nisu u Poruci rekli da od danas može djelovati i po svojoj volji? Sada je došao taj čas!!!

Pa, ona je do maloprije bila Pripravnica M….

 No, sada je bila potpuno zrela osoba. Barem je tako mislila.To su joj danas i dali na znanje.

Poslije nekoliko trenutaka, sinu joj. Osmjehnu se radosno i ukloni pramen kovrčave kose koji joj je pao preko lijevog oka.

Imam rješenje!- uzdahnu s olakšanjem. Nagne se nad njega. Rukom prijeđe preko mladićeva čela.

Ničega se neće sjećati!

Zavoljela sam ga za ovo kratko vrijeme što sam s njim provela u ovom gradu, pomisli sjetno. Tako mi je prirastao k srcu kao da sam ga oduvijek poznavala.

Možda zbog toga što je ovako jadan i nezaštićen!- reče to poluglasno bojeći se da će ju netko čuti. Sve je moralo biti pod kontrolom…

U stanu nije bilo nikoga osim njih dvoje.

Ustane. Ode do prozorčića i odškrine zavjesu. Sunčevi zraci obasjaju unutrašnjost goleme starinske sobe. Odlučno krene prema ogromnom zidnom, antiknom ogledalu. Zastane ugledavši svoje mlado lice. Bilo je blijedo, dugoljasto i prijazno.

Opet ga moram zapamtiti! Po tko zna koji put,  pomisli s tugom. Učini joj se da plače. Obriše dlanom  obraz. Kao u Ljudi-  reče tužno.

Imala je čelično crnu kosu i izrazito plave oči. Nos joj je bio pravilan, malen i prkosan. Iako je bila srednjeg rasta noge su joj imale izgled savršenih linija Dok se zagonetno osmjehivala, oko izvijenih, rumenih, poluotvorenih usta iz kojih je izvirivalo dva reda kao biseri bijelih zubi pojave se  dvije male rupice. Podignula je oči ka ogledalu. Osjeti lagane trnce u cijelom organizmu.  Tijelo joj se počelo mijenjati u drugu osobu. Prvo oblik glave u četvrtasti. Vitkiji struk činio ju je višom. Oči su joj postajale zelene a kosa plavkasta, nešto duža nego prije. Povećih grudi jabučastog izgleda sličila je djevojkama s naslovnih stranica zabavnih magazina. Radoznalim pogledom pratila je završetak promjena. Bila je zadovoljna svojim novim izgledom…

Uvijek je po mojoj želji!- pomisli slavodobitno. 

Kada je metamorfoza bila završena uputi se prema otrcanoj kožnoj fotelji na kojoj se nalazilo donje rublje i haljina. Ponovo se samozadovoljno prošeta do ogledala. Onako gola okrene se oko sebe i pogleda po sobi. Zastane. Neke njezine stvari bile su razbacane unaokolo  neuredne soburine.

Kakva burna noć!- napući usne jogunasto.

Pa sve su joj noći bile s njim burne!- zahihoće se veselo,  saginjući se pokupi ih slažući u poveću putnu torbu. Obuče se i pruži ruku prema cipelama što su se nalazile ispod noćnog ormarića. Drugom rukom uhvati  ručku ormarića, otvori ga i odahne.

Tako sam i mislila!- reče zadovoljno zatvorivši ladicu. Ne samo da ću ga spasiti, već ga moram i egzistencijalno osigurati!

Nakon što se obukla uzme torbu  sa police i uputi se prema izlaznim vratima. Emocije kao da su opet nestale promjenom njezine ličnosti. Nije se, ovaj put, niti osvrnula prema mladiću koji je mirno spavao…

Zvono zidnog sata zazvoni kreštavim zvukom. Mladić naglo skoči iz kreveta. Zatim opet nakon nekoliko trenutaka zbunjeno sjedne na njegov rub. Trgne ruku kao oparen. Tamo gdje ju je držao osjetio je toplinu. Pogleda prema plitkom udubljenju pokraj svog ležaja.

Zadrhti. Bio je zastrašen. Tu je pokraj mene netko spavao prije nekoliko minuta!- zamalo poviče. Ničega se ne sjećam!

Obazre se okolo. U sobi je bio on sam…

Nakon nekoliko trenutaka grozničavog razmišljanja, bijesno zagrebe desnom nogom po podu. Protrlja čelo.

Zašto se ne mogu sjetiti što se dogodilo?- zavapi. Ispruži i drugu ruku. Prostirka je bila topla i na drugom mjestu! Jesam li poludio!? Tko je sa mnom proveo noć!? – ponovi po tko zna koji puta…  

Obuče se polako ništa ne shvaćajući. Na noćnom ormariću opazi nekakav papirić. Pogleda ga. To je bio odrezak od lutrije što ga je uplatio prije dva dana u obližnjoj trafici. Uzme ga u ruku. Na njemu je pisalo da je podigao nekakav dobitak. Nagne se i otvori ladicu. Zaprepasti se kada je ugledao da je ispunjena novčanicama.

Od tisuće su!-  reče nekako glupavo. Svrne pogled na priznanicu. Vidio je svoj potpis.

Istina je!- jaukne. Nisam nikoga opljačkao!

Nije znao je li sretan ili strašno zaplašen…

Iznenada začuju kucanje na vratima. Odmah dolazim! – poviče uspaničeno.

Brzo zatvori ladicu ormarića i pođe da ih otvori . Malo ih odškrine.

Tko je?- zapita oprezno.

Ugleda gazdaricu. Pokušao je zatvoriti vrata, no, ona mu to zapriječi gurnuvši nogu prijeko praga.

E, nećeš mladi gospodine! Stalo me izbjegavaš! - reče razjareno stara baba raščupane sijede kose.

Buljave oči gledale su u njega pakosno.

Već mi skoro godinu dana ne plaćaš stanarinu! Stalno se izvlačiš. Duguješ mi pet tisuća!

Gospodin bi stanovao u centru grada a nema za to mogućnosti!

Student! Ha, ha!  Nemoj da me nasmijavaš vječiti studente!- likovaja je.

Pogledala ga je prezrivo. Danas ćeš mi platiti ili mijenjam bravu na vratima! Svoje prnje naći ćeš u u hodniku. Razumiješ li prokletniče?- tresli su se zidovi od njezine galame.

I on je sada bio ljut. Napustila ga je dugogodišnja poniznost prema svima i svakome...

Dobro!- klikne. Napišite priznanicu da ste primili novac i, ovoga trenutka izlazim iz ove rupe! Gurne joj nogu iz dovratka. Privuče vrata k sebi. Ona joj se prilijepiše uz nos…

Odmah dolazim!- poviče za njom dok je mrmljajući odlazila hodnikom.

Iz ormara uzme svoje stvari i spremi ih u otrcani kovčeg. Izvuče ladicu iz ormarića i istrese novac na krevet. Izbrojao je pet milijuna. Drhtavom rukom uzme iz svežnja šest  novčanica i stavi ih u džep. Ostali novac pažljivo poslaže u ruksak i stavi ga na leđa. Otvori vrata i izađe  iz sobe. Malo poslije začuje gazdaričin glas.

Evo računa! Hoću svoj novac!

Mladić joj pruži novčanice. Posegne za priznanicom…

Čekaj!- vrisne baba povlačeći nepovjerljivo papirić.

Moram provjeriti da nisu lažne. Tko bi tebi još vjerovao!? Opipa ih prstima. Novčanice zašušte poznatim zvukom. Hukne zadovoljno.

No, dobro!- pruži mu račun. Možeš ići kud god želiš-  reče mu pomirljivo.

Mladić skoro istrgne tiskanicu iz njezine malešne ruke, pokupi kovčeg i izađe na ulicu bez pozdrava.

Još više se začudi nego kad je ugledao novac. Tlo mu se zaljulja  pod nogama. Ništa nije shvaćao. Okolinu skoro nije poznavao. Većina kuća bila je drukčija. Neke su bile nove, druge preuređene.

Pogleda na svoj sat pa na crkveni koji se nalazio stotinjak metara dalje.

Vrijeme je isto!- izusti sumnjičavo. 

Ni sam nije znao zašto je to rekao. Pomisli da je poludio. Spusti kovčeg na zemlju. Iz džepa izvadi stanodavkinu priznanicu.

Jučer sam planirao da idem kući- reče glasno. Nadnevak je pravi! I godina…

Zaprepasti se opet na tu pomisao.

U obližnjem kiosku kupi novine. Pogleda ih i razrogači oči. Učini mu se da će pasti u nesvijest. Sjedne iznemoglo na obližnju klupu. Osjeti se bolesno.

Nakon nekog vremena pomisli da je našao izlaz. Iz džepa izvadi mobitel. Uključi ga i nazove jedan broj nadajući se razrješenju nedoumice. Poslije nekoliko trenutaka javi se ženski glas.

Mama jesi li to ti?- upita pun nade.

Tko zove?- začu podozrivo pitanje.

Ja sam Nikola, reče skrušeno. U slušalici osjetio je ljutnju i bijes.

Zdravo! Marija, molim te mogu li dobiti mamu na telefon?

Ah, ah, bezobrazniče!- zajauče njegova sestra, prepoznavši bratovljev glas. Mama je umrla prije pedeset godina! A gdje si ti dosada bio!?

Veza se prekide prije nego što je išta mogao objasniti…

Nije znao što da radi. Bio je u košmaru… Izvadi iz džepa stanodavkinu priznanicu. Bila je to 2069. Sutradan je trebao biti kod kuće. Mama je pozajmila novac za stan i odijelo koje je već bilo iznošeno. Javila mu je to prije nekoliko dana…..

Uzme kovčeg s klupe i pođe u svoj sada već bivši stan. Stane ispred broja 23 i pritisne prstom na kućno zvono. Nakon podužeg čekanja, vrata mu otvori neka  žena osrednjih godina. Nije ju poznavao. Pomisli da je u međuvremenu dok je otišao iz kuće, došla gazdarici u posjet.

Dobar dan!- reče ljubazno. Molim vas hoćete li pozvati gospođu Anu, moju stanodavku. Prije sat vremena platio sam joj stanarinu. I….

Žena ga pogleda začuđeno. Je li se vi to sa mnom šalite!? – upita ga jetko.

Moja tetka već je davno mrtva! Ja ovdje stanujem dvadesetak godina. Prije mene u kući je dugo živio moj pokojni brat. Namrštivši se, žena mu ljutito zalupi vrata pred nosom prije nego što je išta mogao dalje prozboriti.

Nakon nekoliko trenutaka, oklijevajući, mladić uzme u ruku prtljagu i uputi se niz ulicu, potpuno prazan i izgubljen…

Svemirko                                                                                                              

Oštrijega proljetnog mraza  nije doživio na sjeveru otoka Ineled od kako se vratio u svoj Targan prije jedno stoljeće. Iako je razdoblje Zatamnjenja dva sunca već polako prolazilo, znanstvenici su najavljivali nenadana pogoršanja vremena još nekoliko vjekova! Njegovi stanovnici pomirili su se s tom neumitnom činjenicom nastojeći dočekati bolje dane prilagođavajući se okolini kao što to uostalom rade, biološka bića širom Galaksija...

Pogledao je oko sebe. Uobičajeni početak radog vremena. Zaposleni i oni koji odlaze kući jurili su u svim prvacima. Nesnosna gužva govorila mu je da će Novi Parg još dugo biti administrativno središte Svemira…

Nisu u pravu oni koji su zagovarali premještanje glavnoga grada u toplije krajeve Targana! O tom' po tom'! reče nonšalantno u pola glasa…

Visoka upravna zgrada od stotinjak katova stršila je u centru mjesta dva bloka dalje. Zaželio se čvrstog tla. Odluči  na sastanak Svjetske Vlade ići pješice. Laganim korakom uputi se na  drugu stranu perivoja. U sjedištu odlučivanja očekivali su da kao Visoki administrator za sigurnost, iznese svoja gledišta o problemima organizacije sudstva i policije ovdje na Targanu.  Javio im je kako upravo dolazi…                                                                                                                                              

Stajao je uz rub prijelaza na samom kraju ulice, zadubljen u svoje misli. Nije ni zamijetio da pješaci prelaze na drugu stranu. Masa ga ponese… Jedan od putnika naleti na njega i okrzne putnom torbom. On iznenađeno pade na koljena. Smrznuti asfalt opeče mu dlanove. Osjeti oštri miris rastvorenog katrana na svojim dlanovima. Otpuhne sitnu prašini sa svojih prstiju…

Izgledao je zbunjeno.

Opet se događa!!!- reče u sebi.

Nenadano, netko ga nježno uhvati ispod ruku i pokuša podići.

Oprostite! začuje ženski glasić. Nisam vas htjela srušiti na tlo! Inercijom ste pošli za ostalima na drugu stranu… pa…

Okrene se. Začuđeno podigne glavu ugledavši djevojku višeg rasta i sitne građe. Dugokosa crnka, kao nebo plavih, uplašenih očiju, očekivala je od njega prihvaćanje oprosta.

Zajapurenih obrazi zažarili su se od napora. Mladić koga je podizala bio je visok i vitak. Oštra, garava čekinjava kosa pokrivala je iskošeno čelo ispod kojih su je gledale stroge  oči, navikle da im se nije pametno suprotstavljati. Izborano lice i četvrtasta brada  izražavala su snagu savladavanja nebrojenih prepreka u njegovom dosadašnjem životu.

Natkrilo  ju je modrikasto odijelo svemirskih snaga.

Njegove tamne oči gledale su je s nesvakidašnjim zanimanjem. Ustane s bolnim grčom, barem  se tako učinilo… Vidio je da se još više uplašila.

Iako je htio prsnuti u smijeh, suzdrži se i usiljeno skupi usnice.

Djevojka to osjeti kao odbijanje. Jarosno podigne prćasti nos.

Još ću se jednom ispričati za svoju nepažnju! A, onda, onda, zamuca, sa mnom činite što vam je volja!  Možete me i tužiti Odjelu za moral…

Pokaže na svoj bijeli kostim.  Na reverima imala je tri zvjezdice. Pripravnica sam u odjelu svemirskih komunikacija s drugim narodima- reče ponosno. Ako se na to odlučite, ode u vjetar moja karijera znanstvenice!

Oh! Oh! Nikako to ne želim! klikne mladić gromkim glasom.  Prihvaćam da sam kriv za ovu nezgodu! Nije mi ništa. Samo je stradao moj muški ponos…

Ni sam ne znam kako sam mogao pasti na sredini ceste… To mi se naime, dogodi, jednom u milijardu godina!!! Taj događaj nastupio je danas!  I baš  na mene naleti takva ljepotica! Da sam bar prije znao kako će se to zbiti!? jadikujući će mladić.

Nepoznata se od srca nasmije.

Napetost popusti…

Znači li to, da se ne ljutite što ste se vjerojatno ozlijedili mojom krivicom?

On potvrdi ozbiljno kimajući glavom.

Djevojka sva sretna, pruži mladiću ruku u znak pomirenja.

Ja sam Magična!- reče jednostavno. Kao da je oklijevala pri izgovoru svojega imena.

Tek sam danas stigla na Targan! Mi u narodu Zerioda poznati smo po tome što rado ulijećemo u mnogobrojne probleme. Nasmije se lukavo.  Iz kojih onda, na jedvite jade, pokušavamo izvući raznim smicalicama…

Ja nisam takva! Zato sam često izložena podsmjehu.

No, to nije moj problem!- reče prkosno.

Buntovnica sam od rođenja! Volim onoga tko me privlači i koga ja privlačim. Radi toga još nisam našla pravu osobu s kojom bi provodila cijelo vrijeme ovoga svijeta. Ha! Ha! Ha!

Ipak ne gubim nadu i snove!- dometne, ne baš sigurno.

Magična, Magična kažeš- ponovio je zainteresirano mladić, podigavši desnu obrvu.

Ti si dakle, ta…

Djevojka je opet imala uplašen izgled. Skupi se očekujući najgore.

Zar sam toliko zloglasna da ste čuli za mene i ovdje na Targanu?!

Bio je razoružan iskrenošću i nevinošću djevojačkog izraza. Odluči da TO obavi ovdje, na licu mjesta. Mora otkriti svoj identitet. Uzme djevojku za ruku i čvrsto je stisne.

Ja sam Kapetan Renid Nord,  poznat kao Sudac Nord- reče blagim glasom da smiri uplašenu.

Magična razrogači oči. Strah i očajanje zamrzne joj se u zjenicama. Padne na koljena i bolno zajauče.

Napokon sam kažnjena za svoje nestašluke!!! Znači vi ste „Onaj Sudac Nord“ koji nikome ne oprašta za nedaće učinjene drugima!

Jadna, ja!- zaplače bolno. Moja drskost, u posljednje vrijeme, došla je na naplatu… Suze su joj tekle niz obraze i spuštale na vrhu brade. Obriše ih lijevim rukavom.

Kapetan Nord pričeka nekoliko trenutaka.

Nisi dobro čula, draga djevojko! Ja jesam strogi Sudac Nord. Malo prije sam rekao da „padnem na koljena“ svakih milijardu godina… To je sasvim istina! Ali, samo onda kada trebam izmijeniti način odnosa među ljudima!

Taj dan je došao!!!

Tebe sam odabrao za jedan pojam koji je odavno izgubljen u vremenu. To je pojam MAGIČNOSTI!!! Ljudi su se otuđili jedni od drugih. Nema Nade! Nema Snova! Nema Osjećaja! Postoji samo hladan odnos. Nestalo je među njima romantike. Vezuje ih samo puki interes i materijalna korist!

Moji pomoćnici prate tvoj razvoj od rođenja. Potpuno zaslužuješ da u biću pokreneš vrijednosti koje su u međuvremenu skoro potpuno nestale! Tvoji dosadašnji napori su uzaludni! Malo vas ima!!! Ne možeš učiniti ništa bez moje  s u r a d n j e.

Ti ćeš kao i do sada, ali s učinkom, njegovati PRIVLAČENJE čovjeka čovjeku!!!

Svetska vlada je odlučila da mora spriječiti propadanje Svemira!!!- reče ozbiljno.

Tvoje će ime u biološkim jedinkama, ponovo pokrenuti želju za zbližavanjem, praštanjem i suosjećanjem! Pokretati će ih ponovno nade i snovi!!!

Njegov glas odzvanjao je širom svemirskih prostranstava gdjegod je postojao  život….

Kapetan Reniod Nord, položi ruku na djevojčinu glavu. Sve uokolo zastane! Skameni se!  Ali, samo za jedan tren. Okolinu obasja svijetlost. U svim nijansama blještavija no ikada…

Odjednom, ljudi oko MAGIČNE, gledali su jedni u druge u prvi tren  zbunjeno. Onda sa zanimanjem, drugačije nego do sada!!!

A Magična!?  Preporođena! Gledala je uokolo. Izgledala je tako sretna što će joj se početi ispunjavati nade i snovi o boljem životu. Ne samo na njezinom Zeriodu već u cijelom svemiru, gdje god je nedostajalo čvršćih veza među mislećim bićima!!!

Možda se, mislila je,  u istom času počelo među njima razvijati nešto što se nekada nazivalo LJUBAV!!!

I Kapetan Renid Nord bio je zadovoljan koliko i Magična. Uputi se prema zgradi u kojoj je trebao obaviti još toliko posla…

Svemirko28

.

Godina 24765. Podnevna dva sunca sa Sjevera i Juga nemilosrdo su pržila ovaj dio planeta. Pješaci ispred čovjekolikog bića sličili su magičnim siluetama koje je bilo jedva moguće  uočiti na vrijeme. Uklanjajući se od žege stanovnici različitih rasa grada Ballarda administrativnog središta Targana žurili su u podzemne prijevozničke vlakove, zaustavljajući se samo na pješačkim prijelazima.

A i on je išao ulicom zajedno s njima ističući se svojom naočitošću i visinom!

Osjećao se naprosto opori, istopljeni miris asfalta. Smog je obavijao svojom plavičastom izmaglicom veći dio grada od dvijesto milijuna stanovnika i gostiju s raznih strana Galaksije Dragg.

Targanaska klima!- reče jetko. Osvrnuo se oko sebe. Nitko ga nije čuo.

Ako vlasti nešto brzo ne učini za par stoljeća nećemo moći živjeti izvan zatvorenih nastamba!!! Barem neke rase koje nisu prilagođene targanskim promjenama  morati će se preseliti u sjevernije krajeve gdje pustoš još nije zahvatila taj dio planeta…

Stao je zabezeknut ispred uličnog semafora. S druge strane ulice išla mu je u susret povisoka, mlada djevojka. Prava ljepotica! Njezine skladne crte lica uokvirivala je bujna kosa zavezana u punđu. Dio je padao na četvrtasto čelo i skoro prekrivala zelene oči, neke dotičući prćasti nos. Dvije jamice na obrazima govorile su o njezinom veselom karakteru i željom za životom.

Nikada u svom životu nije vidio mršaviju osobu! Učinilo mu se da će se prelomiti na sredini ceste koju je prelazila , očito s golemim naporom. Mogao je naprosto osjetiti škripanje njenih tankih zglobova. Znao je da će se za nekoliko trenutaka srušiti na kamenito tlo.

Potrči u susret da pomogne tome jadnom biću.

Oči im se susretnu.

Djevojka shvati da joj želi pomoći. Zahvalno mu se nasmiješi.

Bio je to osmjeh koji, shvatio je u trenu, neće zaboraviti cijeloga života.

Čim je stigao do nje, ona ga  blago, koliko je imala snage,  pokuša odgurnuti u stranu.

Nemojte mi pomagati!-  zastenje s naporom. Nije mi, na žalost, mnogo ostalo od života! Ja pripadam narodu Merida!- reče s  izvjesnim ponosom. Na trenutak joj licem preleti čaroban osmjeh. Oni žive trideset targanskih godina. Sutra mi je rođendan i posljednji dan života…

Zahvaljujem vam što ste mi pokušali pomoći!!!

Uhvati se rukama za trbuh. Nadvlada ju bolni grč.

Auh! Auh!- ječala je.

Unatoč njezinom odbijanju, plavokosi mladić u modrom odijelu svemirskih snaga za kolonizaciju planeta, nježno ju privuče svojim grudima.

No! No! Reče dobroćudnim glasom koji nije trpio pogovora.

Nisi svjesna da si se namjerila na poručnika Norda!

I sam potičem sa Targana!

Tko nije čuo za Meride!? No, do sada ih nisam imao čast sresti, reče sa iskrenim žaljenjem u glasu.

Bilo je to čudno da se prema njoj odnosi s pažnjom jer je znala kako ih svi uglavnom pri susretu izbjegavaju i zaobilaze u širokom krugu kao da su kužni …

Gospođice…

Adelline!- reče djevoka tiho.

Ne odustajem od toga da ti pomognem!

Ton mu je bio zaštitnički i blag.

Spreman sam se odreći dijela svojega života kako bi mogla upoznati dio Svemira…

A onda, dalje, tko zna!?

Ostvari svoje nade i snove!

Možda se nešto u tvom genetskom ustroju promijeni u daljnjoj budućnosti… Po mojoj mjeri, imaš premalo godina, za smrt!

Pogled mu odluta negdje u daljinu.

Nekima ni moj  cijeli život nije dovoljan da bi ostvarili svoje megalomanske ambicije, reče s ogorčenjem u glasu.

Mlada djevojka razrogači oči. Čula sam da ste vi Manikole dugovječni!!!  Ali, to se djelomično ukida ako nekome poklonite dio života!

Postajete smrtni kao i ostali…

No, što ću ja!?- klikne djevojka.

Nastao je dugi tajac.

Ako nam netko pomogne,  po zakonima Targana moramo vam pripasti dušom i tijelom! Na te žrtve ne mogu pristati… Ja sam slobodoljubiva!- reče djevojka namršteno, buntovnički. Sijevala je svojim zelenim očima. Kao da nije bila na izmaku snage…

Pokuša mu se oteti iz zagrljaja.

Klone iznemoglo.

Mladić nehotice dotače njezine grudi. Zacrveni se.

Polako pusti djevojku niz svoja koljena. Počeše se zbunjeno kažiprstom po sjajnom, izbrijanom licu. Njegove plave oči fiksirale su okolinu. Napokon,  nemoćno raširi svoje goleme ruke.

Desnim kažiprstom podigne dugu kosu koja mu uje zakrivala iskošeno, četvrtasto čelo. Vidiš, na to nisam mislio!- nasmije se komično.  

Zašuti nekoliko trenutaka.

Crnokosa ga zaprepašteno pogleda. Nije više mogla ni zaplakati.

Ali, draga djevojko, pogledaj me! Opet se vragolasto nasmiješi. Na prvu žrtvu bi mogla i pristati. Djevojke me rado vole u posljednje vrijeme…

A i ti si mi nekako simpatična!

No, dosta šale, hrabra djevojko! Nisam baš tako neozbiljan. Radi se o tvom životu! Ne želim te uzeti u svoje vlasništvo. Ni u jednom smislu! Iako neki na Targanu to čine!-  namršti se. Ne zanimaju me robovske veze!- reče. Udari se po svojim širokim prsima…

Kada povratiš snagu, idi svojim putem, reče napokon. Neka te sreća prati!

Poručnik Nord skine svoju identifikacijsku pločicu s vrata i prisloni  na čelo zbunjenoj djevojci.

Nastane bljesak desetak metara uokolo. Ona zastenja bolnim glasom. Krikne dva puta.  Zakoluta očima i tupo pogleda u mladića. On ju opet jednom rukom čvrsto privuče k sebi; pogleda  oštro u oči.

Živjeti ćeš daljnjih hiljadu godina! To je dosta vremena da se sretnemo negdje u Svemiru!!!

Pogleda s čežnjom visoko u nebo kao da je želio odrediti taj sastanak na određenom mjestu, negdje među zvijezdama. No, brzo se sabere. Podigne ju nježno.  Nasmiješi se i čvrsto zagrli. Pozdravi vojnički.

A, sada, ostaj mi zdravo!-  reče veselo kao da nije učinio ništa važno.

Okrene se na drugu stranu i uputi niz ilicu…

Mladi poručnik Nord učinio je svoje prvo Veliko Djelo! No, nije mogao znati da je u njegovoj blizni, događaj pratila  poznata Sila Prirode,  stara skoro, koliko i Svemir! Sila koja određuje da ničega ne smije biti, ni premalo. niti previše !!!

Nije mogao ni sanjati da će,  položivši danas prvi Veliki ispit, postati jedan od najpoznatijih Čuvara Svemira, poznat kao Kapetan  Reniod Nord…!!!

Svemir28

                                                                                                                                                                                                                     Vratio se kući pred večer kasnije nego što je planirao. Ovdje na sjevernom dijelu Targana bilo je loše vrijeme. Sav pokisao i zabrinuta lica otvorio je ulaz i ključ stavio ispod vaze pokraj stepeništa na uobičajeno mjesto. Petom gurnu vrata i ona se treskom zatvoriše. Dok je išao dugačkim predsobljem osjetio se praznim i izgubljenim. Danas su mu rekli da je ostao bez posla. Grad Nadang imao je sve manje tvornica. Tehnološki višak, rekli su. Ljubazno su mu savjetovali da se preseli u drugi grad jer ovaj nema više budućnosti. Kao i mnogi drugi koji propadaju zbog seljenja proizvodnje u bolja područja gdje ima rudnih bogatstava. Bio je jedno vrijeme izvan sebe od bijesa no pokunjeno se pomirio sa sudbinom…

Ušao je u prostranu spavaću sobi i onako obučen bacio se na krevet. Prije je zaspao nego što je njegovo tijelo dotaklo spavaću plahtu…

Probudio se poslije ponoći. Pogledao je na sat. Ustao je i krenuo prema sredini sobe. Nagnuo se nad kompjutor. Uključio ga je desnim kažiprstom. Sjeo je u veliku kožnu fotelju. Naslonjen lijevom rukom na prostrani pisaći stol. Gledajući u ekran, nestrpljivo je čekao da se priključi na Internet. Napokon jekliknuo na ono što ga je zanimalo. Čim se uključila stranica zabavnih kvizova, odabrao je jednu nasumce. Na ekranu se pojavila zelena traka s natpisom njegova imena i prezimena. Na čas se zbunio. U prvi trenutak pomislio je da je to druga osoba s istim imenom i prezimenom kao njegovo. No, kada se iza njegova imena pojavilo mjesto stanovanja, ulica i broj, sa smiješkom je prihvatio igru.

Opet klikne mišem.

Pojavio se napis od kojega zadrhti.

„Niste podignuli nagradu, osvojenu prije mjesec dana. Ona donosi tri tjedna putovanja  Put u nepoznato za dvije osobe.   Danas je zadnji dan korištenja šanse. Upišite broj osobne isprave. Karta će vam biti isporučena odmah čim pristanete preuzeti nagradu.“

Mladić je nagonski upisao matične brojeve iz osobne isprave. Zatim je prihvatio sve uvjete.

Nakon nekoliko sekundi štampač je otisnuo dvije karte koje su glasile na njegovo ime. Drhtavom rukom uzeo ih je sa stola, još ne vjerujući što se s njim događa. Srce mu je brže zakucalo od radosti.

Nikada još nije dobio nikakvu nagradu. Pogled mu je odlutao do ekrana.

„Ukoliko nemate s kim putovati naša tvrtka nudi vam svoje pratilje“, pisalo je velikim slovima. Samo pritisnite da želite, pojaviti će se popis sa slikama djevojaka. Čim neku odaberete, stupiti će s vama u vezu u tokom današnjeg dana. ¨

Zatitralo mu je mu pred očima od zaprepaštenja. No, brzo se sabrao. Poslušao je savjet. Na ekranu se pojavilo mnoštvo imena i fotografije koje su mu promicale ispred očiju.

Odjednom se ustrašio ove igre. Na mah je želio prekinuti ovaj kaos u njegovoj glavi.

Kliknuo je na kvadratić da sve zaustavi.

Nije primijetio da je već odabrao.

Pred njim je, niz stranica na trenutak nestalo. Odahnuo je. Obradovao se da je prekinuo opasno stanje. Prevukao je dlan preko uznojenog čela.

Prevario se. Umjesto da vidi kako se program zatvara, iznenađeno je pogledao u sliku neke djevojke koja mu se smiješila crnim očima i svojim prodornim pogledom, zauzevši cijeli ekran. Vendel  je zatreptao čupavim trepavicama ne vjerujući da mu se to događa. Uplašeno je ugasio računalo spuštajući njegov poklopac.

Duže vrijeme razmišljao je što da uradi nakon nenadane prijave za nepoznato putovanje. Po njegovom izrazu lica izgleda da je donio odluku.

Što je, tu je, rakao je nenadano ravnodušno. Moram ići, pa što bude! Ionako nisam u nekakvim naročitim obavezama. Zapravo sam od jučer besposličar! Samac. Nitko neće ni primijetiti da me nema.

Krupnim koracima prijeđe dnevnu sobu. Iz ormara izvadio je putnu torbu i počeo sa spremanjem osobnih stvari za duže putovanje.

Kad su sve stvari bile spremljene vratio se u spavaću sobu. Obučen legao je u krevet. Spavao je čvrstim snom pravednika, skoro cijeli dan…

Nije još ni završio s uređivanjem osobnog izgleda, kućno zvono oglasi se tri puta. Pogledao je na sat. Sedamnaest je sati, rekao je. Uto vrijeme dolazi mi poštar, pomislio je. Što će mi sada pošta kada odlazim!-  rekao je ogorčeno. No, ipak je tvorio vrata. Silno  se iznenadio. Sada najviše. Pred njim je stajala mlada djevojka koju je prije neki sat vidio na internetu. Prijazno mu se smiješila.

Ja sam Felicija!-  rekla je pružajući mu ruku. Hvala što si me odabrao za ovo pustolovno putovanje. Smijem ostati tri tjedna na godišnjem odmoru. Nagrađena sam za uspješno obavljen posao.

Rukohvat joj je bio čvrst, prijateljski. 

Mladić je uzvratoi ljubaznim osmjehom. Prihvatio je stisak. Kimnuo je glavom.

Gledali su se u uoči nekoliko trenutaka koji su trajali kao vječnost…

Ja sam Wendel, rekao je zbunjeno ne ispuštajući djevojčinu ruku. Drugom je prihvatio njezinu putnu torbu.

Slobodno uđi! Pozvati ćemo taksi da nas odveze do aerodroma.

Vodio ju je tako kroz predsoblje u dnevnu  sobu…

Felicija je sjedila izazovno, prekriženih nogu na širokom kožnom kauču gledajući ljubopitljivo u mladića s kojim će, nadala se, provesti nekoliko nezaboravnih tjedana u ludim provodima. Wendel joj se svidio na prvi pogled. Vitak, povišeg rasta, bljedunjava, dugoljasta lica, plavih očiju, debelih usana koje je nadvisivao pravilan nos, izgledao je nekako produhovljeno sa svojim četvrtastim čelom kojeg je napola prekrivala duža, svilenkasta smeđa kosa.

Sjedeći u fotelji nasuprot nje, mladić je odmjerio djevojku krajičkom oka. Dopadala mu se više nego što je očekivao kada ju je ugledao na ekranu. Njezine crne oči bile su prodorne, čelo široko, lice izduženo, rumeno. Gusta, crna kosa podvezana u punđu, ukroćena imitacijom zlatnog kaiša, davala joj je izgled zavodljive djevojke. Prednji dio podrezane kose padao joj je dopola čela. Imala je srednju visinu i vitki stas. Grudi nevelike, izazovne uobličavala su uska, zaobljena ženstvena ramena. Lijepo izvijene usne isticao je prćasti nos koji je izražavao njezinu neukrotivost i upornost da dobije ono što poželi. Na sebi je imala laganu, prostranu haljinu koja se pripijala uz njezino tijelo, otkrivajući izgled zgodne i ljepuškaste djevojke.

Ona je primijetila kako ju procjenjuje, i bi joj neugodno.

Da bi spriječio negativnu reakciju, Wendel se tako nevino nasmiješio i napravio nevin izgled, da se morala slatko nasmijati. Napetost između njih malo je popustila.

Oprosti na mojoj znatiželji. Zaista te ne bih mogao uvrijediti. Privi puta se susrećemo! Nikada se još nisam sastajao na ovakav, niti sličan način, rekao je mladić skrušeno.

Ni meni posao nije dozvoljavao nekakva poznanstva. Kada sam se navečer vraćala s posla bila sam veoma umorna; nije mi se nije dalo izlaziti u noćni život. Vremenom sam navikla na takav način življenja u samoći. I da se spasim od učmalosti svoga doma sada sam tu, pokazala je rezignirano desnom rukom na putnu torbu.

Vendel ju pogledao s razumijevanjem.

Znači, dvoje izgubljenih u vremenu!!!

Ona je kiselim osmjehom  potvrdila šireći rike.

Telefon na malom stoliću zapištao je piskavo. Wendel priđe i digne slušalicu. Da, rekao je glasno. Ja sam naručio vožnju do avioprijevoza. Da, pogledao je u djevojku. Moja suputnica je došla. Odmah silazimo. Prekinuo je vezu pogledavši u svoju suputnicu. Ustade. Na trenutak je stajao neodlučno.

Taksi nas čeka ispred kuće već nekoliko minuta, rekao je. Molim te, pričekaj me dok uzmem svoje stvari pripremljene za putovanje. Izgubio se na tren u drugoj sobi. Čim je djevojka ustala, Wendel se vratio s malom  torbom u ruci i ruksakom na leđima.

Zatvarajući vrata tiho su izašli na ulicu. Kao da su se sramili da će ih netko vidjeti kako zajedno napuštaju dosadašnji, bijedni,  samotnjački život.

Našli su se u malenom dvorištu.

Felicija, rekao je mladić odsječno. Idi u taksi, ja ću zaključati vrata i spremiti ključ pod onu veliku vazu, pokazao je izrezbareni stup na sredini travnjaka. Ako se meni nešto dogodi znaš gdje ćeš ga naći…

Ona ga je samo šutke pogledala. Uputila se zatim pod teretom prtljage prema izlazu, zamišljena i s izvjesnom zebnjom.

Odmah ćemo krenuti, doviknuo je omanjem debeljuškastom vozaču koji je nestrpljivo čekao dvoje suputnika. Samo što je Felicija ušla u vozilo,  vidjela je mladića kako nogom zatvara ulazna vrata. Došao je teškim koracima do automobila. Gledajući u vozača, skinuo je ruksak i stavio ga zajedno s torbom pred njegove noge. Ušao je u taksi i sjeo na zadnje sjedište pored djevojke.

Nešto što je sličilo čovječuljku  odmjerilo je Vendela, uzlo prtljagu s kamenog pločnika mrmljajući nerazumljivim jezikom. Otvorilo je prtljažnik, ubacilo u njih torbe svojih putnika. Tromim korakom ušlo je u vozilo i sjedajući za upravljač uključilo nekoliko dugmeta, zatim malo okrenulo svoju golemu glavu, preko ramena zadovoljno zabrundalo:

„ Nemojte se uplašiti! Ovo je pomoćno vozilo svemirskog broda  „Neustrašivi“.  Čeka nas stotinu tisuća kilometara iznad Zemlje na sigurnoj udaljenosti. Vi ste zadnji od pet stotina parova što su odabrani za ovo  istraživačko putovanje koje će trajati deset tisuća svjetlosnih godina…

Zemlja ubrzano propada! Svjetska vlada mora naći mjesto za  preživjelo stanovništvo od pedeset  i nešto milijardi…“

Brod skoro dostiže brzinu svjetlosti…  Kada se vratite kući biti ćete stariji samo tri tjedna! U letjelici će vrijeme teći sporije nego ljudima koje ostavljate… Uostalom, niti nemate koga ostaviti  u ovoj  žabokrečini od planete, drsko se iscerio.

Ako uspiju spasiti ovu trulu planetu, nastavi sa tiradom četvrtasti,  u što svi sumnjaju, vratiti ćemo vas natrag po vašoj želji!  Za to vrijeme ovdje će valjda, sigurno biti mnogo bolje…!!!“

Svemir28

Godina 24007. Svemirski brod Razor dostizao je brzinu svjetlosti. Pet stotina trideset dva kovčega sa ljudskim tijelima već su nekoliko dana bila u hibernacijskom pogonu. Osjećao se spokojni mir. Nekakva zloslutna praznina… U cijelom brodu nečujno su radili automati. Glavno računalo već je preuzelo nadzor!!! Komandant letjelice kapetan Nord spremao se pridružiti svojoj posadi. Završavao je posljednje poslove u zapovjednoj kabini.      

Sve je bilo spremno za daleko putovanje u budućnost  i ostvarenje postavljenog cilja. Posada broda mora pripremiti planetu Melidan za naseljavanje žiteljima Targana. Za devet stotina godina, na njihovoj rodnoj grudi  neće više biti mjesta za življenje! Previše stanovništva!!! Ostvarenje „Projekta Orao“ ne smije doći u pitanje! Zato i jeste na njemu radilo više naraštaja…

Plan ovoga časa stupa u ostvarenje! Baš onako kako smo se dogovorili u Vijeću za kolonizaciju planeta, reče tiho.

Nije to bila izvjesna zebnja. Znao je da je brod bio veoma siguran koliko to uopće može biti u bezgraničnom vremenu Svemira. No, bio je sagrađen da traje vječno. Gradile su ga mnoge  generacije ljudi. Svaki sklop letjelice sastavljen je od teslija, neomolekularnog, samoobnavljajućeg materijala. On i jeste takoreći, jedinstveni, živi organizam koji se stalno mijenjao i dograđivao prema potrebi. Ništa u njemu nije nedostajalo. Replikatori su proizvodili sve što im je trebalo u neograničenim količinama. Posebni roboti ugrađeni u glavno računalo mogli su ispuniti skoro svaku želju koja nije bila u proturječju s osnovnim Svemirskim zakonima.

Ustane iz golemog zapovjednog naslonjača. Protegne se zadovoljno. Tek je sada do izražaja došla njegova visina. Bilo je to golemo krivonogo, čovjekoliko biće strašna izgleda! Nakostriješena kosa padala mu je preko ramena i pokrivala šiljaste uši.  Iz iskošena četvrtasta čela punog bora isticale su se čupave obrve ispod koji su gledale prodorne, plave, nemilosrdne oči. Spljošteno, tigrasto lice djelovalo je jezivo. Dugačke ruke završavale su lopatastim dlanovima.  

Životinjski instinkti njegovih dalekih predaka znali su ponekad izbiti na površinu, pomisli nasmijavši se na svoj račun. Bio je to osmjeh u grču koji ledi krv u žilama…

Još jednom da razgibam kosti! Ležati ću  dugo, dugo vremena. Do samoga sustava Melkior. Možda mi se više i neće pružiti prilika da se ovako protežem ako u međuvremenu  ne ostanu sadašnji običaji na snazi, reče skoro snishodljivo.

Znao je iz iskustva da su se više puta promijenili u njegovim nebrojenim putovanjima.

Naime u narodu Merikola to je bio znak razmetanja svojom golemim snagom. A to baš nije donosilo poene na  društvenoj sceni planeta Targana koji je slovio kao predvodnik najrazvijenijih civilizacija galaksije. 

Napokon pođe gegavim korakom ka svojoj hibernacijskoj kapsuli. Nalazila se  u prvom redu što je i bilo razumljivo ako se uzme njegova reputacija koju je uživao u desetinama galaksija. Kada je stao pred nju ona se nečujno otvori. Kapetan Nord odlučno podigne desnu nogu i pridruži se svojim članovima ekspedicije...

Brava na hibernacijskoj kapsuli zaškripala je piskavim tonom. Reanimacija tijela bila je gotova.  Stari kapetan polako se trgne. Zažmirka svojim plavim, blagim očima. Ugleda podalje nekakve spodobe kako su se uplašeno stiskale u grupi. Okrene se prema kapsulama u kojima su mirno ležali članovi njegove posade. Zašto je samo on probuđen? Mora postojati razlog!

Naravno da im se ne može ništa dogoditi. Pod njegovom su zaštitom, pomisli. Brod je neosvojiv! Ne samo da može uništiti svakoga protivnika ako je potrebno, već i čitave planete, pa i zaokružene svjetove!!!

Kako je netko mogao ući u ovakvu građevinu? To se još nije dogodilo za vrijeme trajanja mnoštva ekspedicija ove letjelice. A po proračunu računala, prošlo je tri i pol milijarde godina. Nedugo od početka stvaranja ovoga dijela svemira.

Stvari su se očito izmijenile, zaključi rezignirano.

Pogleda u neodređeno biće  prljavog i neurednog izgleda koje je stajalo ispred njega. Imalo je u rukama nekakvu sjajnu cijev. Staromodni materijal čelik  u galaksiji Dragg nije se proizvodio već mnogo eona...

Po prijetećem izgledu shvati da je došljak u njega uperio nepoznato oružje. Očigledno odavno neupotrebljivo. Ustane i polako izađe iz kabine. Podigne ruku u znak opće prihvaćenog pozdrava u cijelom svemiru.

Ovaj je nešto promrmljao svojim drugovima.

Norda silno iznenadi  kojim jezikom govore.

Pozdravljam vas gospodo! Iako ste došli nepozvani na moj brod…

Ja sam za to vrijeme bio u dubokom snu, nastavi. Nisam vas zbog toga mogao dostojno dočekati. Ljubazno se nasmiješi sada već ohrabrenom uljezu. 

Stvor ispred njega bio je nizak. Buljave oči pokrivene gustom, razbarušenom kosom gledale su ga s golemom dozom napetosti. Lice mu je bilo zgnječeno poput lepinje. A brada dosezala široka prsa. Nesnosan smrad širio se prostranom kabinom. Taj se nije prao od rođenja, zaključi. No, ipak, nezgrapni čovječuljak postajao mu je nekako simpatičan. 

Onako visok pogleda iznad njegove glave u skupinu što se oprezno približavala njima dvojici.

No, dobro. Htio je da prekine napetu tišinu. 

Osjetite se kao gosti! 

Osvrne se pogledom po zapovjednoj kabini.  Sve je bilo na svom mjestu. Oči zaštitnički obuhvate njegovu posadu. Obavio ih je zaštitnim poljem koje nijedno biće ni stvar nije moglo ni dotaći a kamoli razbiti.

Recite mi kojim povodom ste nas došli posjetiti?

Kako? Kako ti govoriš naš jezik? zine čovjek s oružjem. Njegova velika bezuba usta ostala su otvorena.

Nije mogao znati da sijedi kapetan govori sve jezike govornog područja u dubokom Svemiru.

Uplaši se. Povuče metar unatrag. Skupina iza njega učini isto.

Stari čovjek htjede nešto da prozbori.

Ja sam taj koji postavlja pitanja! Pridošlica prijeteći podigne ruku i zaprijeti prstom. Očito je bio vođa uljeza. Možda nekakav svećenik… 

Kapetan Nord još nije osjetio potrebu za korištenjem svojih nad naravnih sposobnosti. Htio je da bude taktičan. 

U kojoj se mi to regiji nalazimo? zapita tobože naivno.

Vođa skupine nakostriješi obrve. Opet podigne oružje prema starom kapetanu. Rekao sam da ja postavljam pitanja! reče mu piskavim glasom koji nije trpio pogovora. 

Kapetan Nord pognu glavu i ništa ne reče. Nešto u njegovoj glavi govorilo mu je da se približava katastrofa u koju nije želio vjerovati. 

Zašto da se boji? Pa on je jedan od najmoćnijih stvorova u Svemiru.

Najmoćniji! rekli su mnogi.

Nakon nekoliko trenutaka došljak se umilostivi domaćinu. 

Zašto se nalazite na igralištu zemlje Targana na kojem namjeravamo proslaviti Izbavitelja Norda. Najveće ime u našem narodu! Naši preci slave na tome mjestu već generacijama očekujući njegov povratak!!! Zauzeli ste golemi prostor ovim čudom od vozila bez kotača. Pokaže rukom unaokolo. Kako ste ovamo uopće dospjeli? Uostalom, doda značajno, naši suci za moć vračanja ispitati će sve mogućnosti ovoga čuda. 

Morate se odmah maknuti u predvorje sela Lamana! Ako to ne učinite mi ćemo vas napasti! Brojčano smo jači. Osim toga imamo strašna oružja kojima ćemo vas protjerati iz našega mjesta. Zamahne prijeteći dugačkom cijevi koja mu je bila značajan izvor hrabrosti.

Poslije kratke ali prijeteće tišine, glas vođe bio je još tvrđi. No iako je želio zvučati uvjerljivo, u njemu se osjetila nota nesigurnosti.

Ako ne budete poslušni, mi ćemo odlučiti o vašoj sudbini slijedećih sati...

U Zapovjednoj kabini nešto zlokobno zašušti. Zafijuče. Neuredni, primitivni stvorovi popadaše na brodski pod. Pokriše rukama svoje klempave uši. Obuze ih samrtni strah…

Glavno računalo napokon prekine napetost koja je dostigla vrhunac i zabrunda svojim baršunastim glasom: 

"Kapetane Nord, odlučila sam da okrenem brod u skladu sa Kodeksom o svemirskim putovanjima 001 i vratim letjelicu na polaznu putanju! Radi uvjerljivosti situacije pustila sam vaše potomke da uđu na pomoćni ulaz i stanu ispred vas!!! Potpuno su bezopasni. Naravno, oni nisu u mogućnosti objasniti što se u međuvremenu dogodilo. Zapovjednik robota sastavio je izvještaj  o zbivanjima na Targanu upravo danas pred slijetanje..."

Kapetan Nord zaprepašteno klone na koljena. On pred kojim su ponizno savijali kičmu milijuni ljudi. I druge životinjske vrste molile za opstanak!!! Nije mogao doći do riječi dugo vremena… Bio je istinski shrvan od tuge. Slomljen…Suze su mu tekle niz izbrazdane obraze. Gledao je beznadno u svoje sunarodnjake izgubljene u vremenu… 

Zar je to moguće!? zajauče bolnim glasom moćnik svemira. Tko je zakazao?! Ništa se nije ostvarilo od planiranog!!! Mi smo izgradili mnoge civilizacije dok smo dopustili da naša propadne, načisto propadne...

Svemir28

Draga Damo!

Počinjao je dan. Priljubljena lica uz prozor moje kuće, gledao sam niz ulicu. Kišno vrijeme. Kapi su mi doticale nos s druge strane stakla. Odsjaj mog lika govorio mi je da mi to suze teku niz obraze. Zar sam ja to  plakao?! Nema razloga!-  tvrdoglavo sam se uvjeravao. Iako sam znao da nije tako…  

No, kako vrijeme liječi rane, tako  sam se i ja oporavio. Zaboravio sam na teške dane koji su me zadesili u prošlosti… Sada sam bar sretan! Dopisnik sam nekoliko časopisa. Opisujem svemirske zgode i nezgode ljudskih bića koji su se razmili širom svemirskih prostranstava u posljednjih nekoliko milijardi godina.

I u tome uživam!!!

Čuo sam zvonjavu koja me prekinula u mučenju. No,tom nije donosilo utjehu. S druge strane, oštri  zvuk parao mi je uši. Nisam dobro spavao pa je to zvonjenje bilo nepodnošljivo. Ustao sam iz naslonjača. Odložio nekakva pisma na mali stolić na sredini sobe. Išao sam da otvorim vrata.

Poštar dolazi u ovo vrijeme, rekao sam skoro na glas. Ali, što će mi pisma kada i ova što su na stolu, nisam pročitao!

Pritisnuo sam kvaku.

Ispred mene se pojaviše troje ljudi. Dva mladića i jedna djevojka.

Dobro jutro!- pozdravio me je grubi muški glas.

Odgovorio sam mu ljubazno.

Izvolite gospodo! Stojim vam na raspolaganju!

Mi smo iz policije!- rekao je stariji.

Pokazao je policijsku legitimaciju. I ostali dvoje učiniše isto.

Jeste li vi N. N.?!

Jesam! Odgovorio sam.

Izvolite, uđite. Ne morate stajati na ulici. Pokazao sam im rukom.

Oni šutke krenuše u sobu za goste.

Čim su ušli stariji policajac, očito šef, otvori usta.

Razoružao sam ga svojom ljubaznošću. Pokazao sam desnom rukom na tri fotelje.

Sjedite gospodo!- rekao sam.

Oni su zbunjeno sjeli. Iz iskustva nisu očekivali takvu dobrodošlicu.

Zašto je moja osoba interesantna ovdašnjoj policiji sa Targana?

Sjeo sam u udobnu sjedalicu.

Čekao sam što će reći.

Stariji policajac u odrazu ogledala izgledao je neobično. Gusta, riđasta kosa uokvirivala je crte njegovih obraza spljoštenih poput tigrove glave. Tamne, zrkave oči gledale su me podozrivo. Frktao je. Kao da nije imao nosa. Češkao se desnim kažiprstom po četvrtastoj, čekinjavoj bradi

Opak izgled!- Pomislio sam. Kako li taj postupa sa pritvorenima?!

Ljepuškasta, simpatična djevojka, podrezane crne,  kose , okruglih, rumenih obraza fiksirala me  svojim kao nebo plavim očima.

Osjetio sam se pomalo nelagodno jer me proždirala  strastvenim pogledom. Očito joj sam se veoma sviđao!!!

Žgoljavi, niski, ćelavi policajac, produhovljena izgleda, bezobrazno je zurio u duboki izrez na djevojčinim grudima koja je nagnuta, držala u ruci zapisnik za moje ispitivanje.

Djevojka je narušavala mrtvu tišinu kuckajući nervozno olovkom o ivicu bilježnice.

Inspektor joj je konačno dao znak.

Znate, gospodine N.N. u vezi vašega djelovanja u posljednje vrijeme, pojavili su se neuobičajeni događaji, koje mi, pogledao je značajno u svoje suradnike, moramo razjasniti! To je izričita zapovijed našeg Ministarstva za moral! A i tu su u pitanju obavještajni problemi Ministarstva vanjskih poslova…

Oboje policajaca potvrdila su kimanjem glava.

Vi ste dakle N.N.?

Jesam! Potvrdio sam.

Gdje ste rođeni?

Ovdje na Targanu.

Našem Targanu?!

A kome drugom?! Postoji li još neki?

Ostalo dvoje su se podmuklo smijuljili.

Viši inspektor ih je presijekao krvničkim pogledom.

Koliko imate godina?

Dvadeset i….

Kakve imate kvalifikacije?

Visoku školsku spremu…

I…?

Ah, da! Filozofski fakultet, društveni smjer,  završio sam ovdje u glavnom gradu Ballardu.

Još?

Na Univerzitetu Stenford u Kaliforniji na Zemlji…

Zemlja!- skočio je žgoljavac iskolačivši oči.

Drugi dvoje znali su za taj podatak jer su sjedili mirno u svojim foteljama.

Da, na Zemlji. Ništa neobično! Targan i Zemlja imaju ugovor o školovanju darovitih studenata…

Dobro! Dobro! Idemo dalje.

Koja je vaša nacionalnost?

Ja sam Weganac sa Targana.

Vidite, reče inspektor nakon kraće šutnje. Tu je kvaka! Zato smo i došli da nam nešto objasnite…

Izvolite!

Objasnite mi, zašto ste zainteresirani za djevojku koja sebe naziva Z………?

Zar je to zabranjeno?!- začuđeno sam pitao.

Nije! Ali, ona je isto Weganka!

Ah! U tome grmu leži zec!!!

Vlada li ovdje još rasizam i nacionalizam?- pitao sam u čudu. Rat je već završio prije dvadesetak godina!

Znate, još postoje unutarni i vanjski neprijatelji Targana…

Nisam znao! Kazao sam zajedljivo.

Dobro! Dobro! prekinu me je oštro inspektor. Ja ovdje postavljam pitanja!

Pogledao me je namrgođeno.

I nemojte me više prekidati!!!

Neka tako bude! zlovoljnim glasom umirio sam svoj „goste“.

Jeste li? Ili niste?!

Što to?

Djevojka Z……-  skupi kiselo usne ispitivač.

Ah, da!!!

Jesam, naravno! potvrdio sam veselim glasom.

Napisali ste joj i pjesmu?

Jesam!!!

Oh! Kako je to lijepa pjesma, klikne zapisničarka. Da meni  netko napiše ovakvu!!!  držeći u ruci kopiju, zavidljivo je rekla djevojka.

Nitko te nije pozvao da ocjenjuješ tuđe radove! ljutito je odbrusio inspektor. A osobito da daješ primjedbe bez mog dopuštenja!

Razumijem šefe! uplašeno je odgovorila djevojka.

Zašto joj niste napisali još pjesama kada vas je nagovarala?

Imam svoje razloge! odgovorio sam ljutito.

Molim vas iznesite ih. Naša obavještajna služba zna za njih. No, bolje je za vas da ih iznesete u Zapisnik! reče prijeteći.

Kada baš hoćete…  pokunjeno sam rekao.

Požurite!

Povrijedio sam leđa na rekreaciji…

Igrajući košarku, reče viši inspektor, nestrpljivo. I to znamo! Što mislite da rade naši agenti?!

Nisam obraćao pažnju na inspektorovu sarkastičnost. Nastavio sam.

Medicinska komisija poslala me u Bard Karan na liječenje… Otišao sam jednog ponedjeljka, zastao sam.

Neugodno mije nastaviti o svojim osobnim stvarima!

I, potaknuo me neumoljivo viši policajac. Što je bilo dalje?!

Zacrvenio sam se…

U svlačionici sam našao u golu, golcatu djevojku. Kasnije sam saznao da je to čuvena rukometašica B..…

Zar ona seks bomba?! Skočio je žgoljavi. Auh! što bi volio da sam bio tamo!!!

Ušuti glupsone!-  bijesno je povikao inspektor. Još jednom bubni…

Nastavite mladiću!

Što da vam dalje pričam! Na licu mjesta smo se strastveno izljubili. Naprosto nadvladala nas je strast… I danas  mislim …

rajalo je to deset dana. Taman koliko traje terapija!

I onda?-  nestrpljivo je upitao policajac.

Jedanaesti dan spremili smo se za odlazak kućama. Dovezao sam svoj stari auto s parkirališta bolnice da se odvezemo. Rukometašica B….. došla je do moga vozila. Stavila je svoju torbu na asfalt.

Znaš, N.N. lijepo smo se proveli ovih desetak dana! No, ja imam druge planove!!! rekla je nemilosrdno.

Kakve planove?-  upitao sam glupavo. Ništa ne razumijem!

Vidiš onoga četvrtastoga trbonju ispred Mercedesa Majbaha.

Odlazim s njim!!!

Zinuo sam!

Tvoja plaća od deset tisuća nije mi dovoljna ni za frizuru i kozmetičke tretmane!!!

Ostao sam bez riječi…

Uštipnula me za debelo meso i cmoknula u obraz…

Bilo je zaista dobro!!!

Ćao naivčino filozofska!!!

Zgrabila je torbu i pošla prema svome debeljku koji joj je nestrpljivo mahao neprestano gledajući na sat…

Nije se ni osvrnula da me pogleda!

Žlundra! povikaše žgoljavko i mlada policajka.

Svi smo šutjeli.  Bili smo tužni. Kao da smo prestali željeti da živimo…

I što je dalje bilo sa Z……….?

Moramo nastaviti s razgovorom.  Gledao je nervozno na sat.

Ništa! Što bi bilo?-  pitao sam začuđeno.

Ona vas  nagovara da i dalje pišete pjesme!  Zar ne? Sjećate se da ste to rekli na početku našega razgovora?

Pa, rekao sam…

Ona je iste nacionalnosti kao i vi. Weganka.

Ona je mlada !?  

Jeste! Ne znam za njezine godine. Možda ima dvadesetak godina… Možda više…

Rekla je da studira.

Ima više!!!  ljubomorno je povikala simpatična policajka. Pročitajte njezine misli…   A i njena fotografija! Izgleda tako zrelo!!!

Čini mi se starijom…

Ništa od mene ne traži- nastavio sam.  Tek smo izmijenili nekoliko poruka…

Običan sam građanin…

Da umirim vašu Službu.  Ne mogu odati nikakve podatke. Nikakve tajne…

Šef je pogledao mrzovoljno oko sebe. No, ovaj puta ništa nije rekao.

Dobro, gospodine viši inspektore. Nisam mogla otrpjeti! Kakva bezosjećajnost! klikne djevojka.  Mislim na onu rukometašicu!

Z………  mi ipak djeluje nekako pametno. Produhovljeno. A i dobar su par… jedva je to izgovorila s ljubomorom.

Dobro, Molo! Pomirljivo je rekao inspektor. Znaš da ni ja nisam od kamena…

Djevojka je zasjala od sreće!

Znam! Gospodine viši inspektore. Vi znate biti duša od čovjeka!!!

On je šutke prešao preko te pohvale.

I sada dolazimo do onoga ključnoga što je važno za našu istragu…

A što to?!- pitao sam znatiželjno.

Z……… je Weganka.  A i vi ste Weganac…

Pa što onda?

Zar nismo bili u ratu s Wegancima?!

Jeste! Istina je! Ali, kakve to ima veze sa mnom?

I vi ste potencijalno naš neprijatelj!!!

Ma jeli?! Po čemu to?! Moji su tu stoljećima! Vi opet pričate o rasizmu i nacionalizmu. Ja sam lojalni građanin Tagrana…

Ma ne! Kriknuo je inspektor. Samo potencijalni, mislim. Zaboravio je na čas da  sam preuzeo ulogu ispitivača.

Naša obavještajna služba čiji sam član…

A, dakle, tako!!!- zavrištao sam jarosnim glasom.

Tiše! Tiše! Tu sam da ispitam vaš slučaj…

Opet sam smirio.

Nastavite! Kazao sam i klonuo obeshrabreno duboko u fotelju. Vi izgleda sve znate…

Naravno! rekao je žgoljavi policajac hvalisavo. Imamo golemi aparat…

Viši inspektor po tko zna koji puta ga je prostrijelio pogledom i on jeušutio pokunjeno.

Zašto joj nećete više pisati pjesme?! Ta je veoma dobra! Pokazao je rukom na pjesmu  Z……… koju je djevojka držala u ruci.

Očito imate talenta…

Policajka se ohrabrila pa je slavodobitno podignula pjesmu u vis.

Zurio sam na trenutak u neodređenu točku.

Vidite, mogao bih se u nju zaljubiti. Biti nesretan… Gdje ste vidjeli sretnog pjesnika? Malo ih ima! Ha!-  kazao sam ogorčeno.

Odlučio sam se na pisanje priča iz Svemira… I prilično sam sretan zbog toga! Pišem za svoju dušu!

A i ona hoće nekoga B. B.  sa te Zemlje!!! Žabokrečine jedne! jetko je povikao žgoljavi policajac. Gledajući me suosjećajno.

Ako već hoće nekoga sa Zemlje, naš profesor sliči B. R.! To sam odmah primijetila, gledajući mnoštvo njegovih fotografija u našoj Centrali…  A ne onog…

Onu p……..! skočio jeviši inspektor ljutito. Onoga što svoju dragu pusti na drugi kraj Zemlje, a on snima filmove  s drugim glumicama!!! Sve znamo…

Nikada ga ne bih pustila samog…

Tko razumije žene?! One uvijek pogrešno izaberu… filozofski je rekao žgoljavi.

I, onda poslije stradanja kukamo! nastavila je djevojka samosažaljivo.

Saberimo se! Rekao je inspektor pokunjeno što je dopustio da ga obuzmu emocije.

Gdje je onaj tigar? Kako je samo nadmeno izgledao na početku istrage?! pomislio sam.

Tu smo da saznamo istinu. I, kako se čini moramo pomoći mladom profesoru…

Da pomognemo!!! Gromko je graknula dvoje policajaca oponašajući svoga inspektora.

Ovako ćemo! Rekao je viši inspektor, poslije kraće šutnje.

Piši! rekao je autoritativno djevojci:

„Uslijed nejasnih okolnosti prekida se istraga protiv N.N. Očito je tu u pitanju simpatija, a ne nekakva afera koju treba ispitivati obavještajna služba… Osumnjičeni ne raspolaže važnim podacima za sigurnost Targana…“

Ustadoše. Ljubazno sume pozdravili. Dok su odlazili, gledali su me  sažaljivo kao da su mi potonule sve lađe!!!

Draga Damo!

Poslije ovoga , ne znam što da Ti kažem!!!?  Možda i poreknem odluku da neću više pisati pjesme.   Čovjek često prekrši riječ… Naročito ako mu je život i sreća u pitanju!!!  A to je najvažnije…

Svemir28

.

                                  Tko si Ti!?

                                  Specifična!

                                  A što to znači?

                                  Težinu Svemira!!!

                                  Uronjenu u što?

                                  Nadu i  Snove !

                                  I još više!

                                  A što to?

                                  Osjećaje!

                                  Išta još?

                                  Bezgranična Ljubav!

                                  Nije malo!

                                  Ha! Ha!

                                  Ozbiljno mislim!

                                  Sada se ja šalim!

                                  Ne vjeruješ mi?

                                  Nisam to rekla!

                                  I ja znam voljeti!

                                  Možda!

                                  Od ljubavi se živi!

                                  Ti to filozofiraš!

                                  Ja sam Filozof!

                                  Nisam znala!

                                  I još više?

                                  Može li...!?

                                  Ja sam Svemir!

                                  Znači, onda smo

                                  Jedno!!!

                                  Svemirko

Bilo je jutro. Sunce je već davno izašlo iza obzorja. U dvorištu Mianove kuće koja se nalazila na periferiji malog grada začuo se već uobičajeni zveket i škripavo struganje metala.

       Njegovi susjedi navikli su na njegov svakodnevni marljivi rad u svojoj radionici poznatoj unaokolo. Svima je izlazio u susret i pomagao u popravljanju različitih kućanskih aparata i prometnih sredstava uz jeftinu cijenu što je u siromašnoj četvrti u kojoj je živio bilo neobično važno. Nisu ga voljeli i poštovali samo zbog toga već što je bio ljubazan prema svima, što im je nesebično i novčano pomagao bez obaveze da mu jednog dana vrate svoj dug. Imao je visoko obrazovanje pa su se pomalo čudili što se bavi poslom kotlokrpe, a ne da ode u grad i radi  mnogo cjenjeniji posao u nekoj uglednoj tvrtki.

       Nije imao žive rodbine ni prijatelja. Nitko mu nepoznat nije dolazio u posjete. No, tog jutra jedna mlada djevojka koju prije nitko nikada nije vidio došla mu je iznenada u velikom taksiju iz kojeg je vozač istovario desetak velikih torbi i unio ih u Mianovo  dvorište a zatim poslagao po veličini na prostranu verandu. Djevojka mu je dala nekoliko krupnih novčanica. Kada joj je htio vratiti sitniš ona ljubazno podigne ruku. Taksist se zadovoljno nasmiješio, pozdravio ju je malim naklonom, ušao u vozilo i krenuo prema gradu.

        U dvorištu se odjednom osjetila nekakva napeta tišina. Nakon što se osvrnula oko sebe neznanka se uputila k Mianovoj radionici odlučno, krupnim koracima kao da je unaprijed znala da se on ondje nalazi. Otvorila je polako vrata i ugledala mladića nagnutog nad nekakvim strojem u obliku nogometne lopte. Prišla  mu je nekoliko koraka i upitno ga pogledala. On ju je opazio i uzvratio pogled pun olakšanja. Oči su mu radosno zasjale.

        Radim već duže vrijeme u ovoj šupi od  radionice. Pravim svemirski brod – rekao je skromno Mian. Biti će gotov za tri dana. Ako tada budete ovdje možemo otputovati gdje god želite. Nasmijao se veselo i pokazao na dva, već skoro sastavljena sjedala. Nikada nisam volio putovati sam zato sam ga tako isplanirao. Vi ste dobrodošli u mojem vozilu jer drugi putnik mora biti žensko.

        Učinilo mu se da ga je djevojka začuđeno pogledala. On joj odmah objasni. Moj dobročinitelj pisao mi je i ponudio izgradnju broda. Vjerojatno je čitao moje znanstvene radove. Obećao mi je materijalnu i stručnu pomoć uz uvjet da drugi putnik u brodu bude djevojka. Na to sam pismo odgovorio ispod onog drveta – pokazao je značajno prstom kroz prozor na veliki hrast što je zauzimao veliki dio prostranog dvorišta. Taj hrast posađen je prije pet stotina godina. Nisam dalje zapitkivao. Povjerovao sam mu i zato sam napisao poziv u onom časopisu Valjda su mislili su da se radi o luđaku Na desetak oglasa samo ste se vi javili za ovu godinu dana od kako tražim suputnicu. Glas mu je opet postao ravnodušan.

        Djevojka se veselo nasmijala na tu njegovu tvrdnju.

        Moja slabost je u tome da vjerujem ljudima. Sve je ostvarivo ako čovjek radi na onome što je zamislio! Drugi mu u tome ponekad pomažu. Sigurna sam da ćemo zajedno otputovati – rekla je djevojka ubjedljivo. Izgubila sam nedavno svoje najmilije. Ništa me više ne vezuje za ovu planetu i jedva čekam da se od nje oprostim – pa makar i s vama, dometnula je šaljivo i hihoćući se nasmijala. Uostalom, ako nam se nigdje ne bude sviđalo uvijek se možemo vratiti u ovu žabokrečinu. To ovim brodom možemo učiniti iako još ne znamo njegovu potpunu namjenu i sve mogućnosti koje nam može pružiti u budućnosti.

        Mian je ispod oka podozrivo pogledao u djevojku srednjeg rasta, sitnu i vitku. Imala je plave oči, crnu, koja joj je djelomično padala na široko inteligentno čelo. Njezino prijazno, ovalno blijedo lice ukrašavala su senzualna usta iznad kojih se isticao pravilan nos. Poveće uzdignute grudi izražavali su izazovni bokovi i maleni, ravni trbuščić. Lagana, uz tijelo pripijena haljina davala joj je izgled zavodljive djevojke za kojom su se muškarci okretali gdje god se pojavila. Ona je očigledno bila toga svjesna zato je u svom ophođenju s drugima imala samouvjeren nastup.

        Djevojka je pročitala njegove zadnje misli pa je u sebi rekla zajedljivo: >Zato mi je to često i smetalo u ostvarenju svojih ciljeva>.

        Mladiću se djevojka svidjela na prvi pogled. Primam vas u svoj svemirski brod! – rekao je odlučno. Onaj koji mi je pomogao da ostvarim svoje ideje, nadam se, neće se usprotiviti da sa mnom otputujete. Moj dobročinitelj nije mi, naime, ni postavljao uvjete u tom smislu. Mislim da sa mnom otputuje određena osoba – dodao je Mian.

        Nakon poduže šutnje djevojka je rekla nekako sramežljivo: > To sam bila ja. Slala sam vam novac, različiti materijale i davala stručne savjete kako da riješite neke tehničke probleme. Bilo je krajnje vrijeme da se pred vama konačno pojavim. Osobito sada kada je stroj  već skoro gotov! >  Pogledala je kritički na kolut sastavljenih cijevi i mnoštvo isprepletenih kablova različitih boja. Vidim da ste to odlično obavili! Još danas možemo otputovati.

        Brod će biti gotov do mraka rekao je mladić.

        Danas je  najpovoljnije vrijeme da otputujemo. Što prije, to bolje! Iza nas neće ostati praznina. Za nama neće nitko žaliti  jer nas dvoje  i nemamo nikoga živog na ovom planetu. Koliko znam, nismo se ni emotivno vezali s drugim osobama. Oprostite što sam i vas u ubrojila u osamljenike. Na to nemam nikakvo pravo.

        Mian nijemo prijeđe preko njene isprike.

Nismo, ponovi. Naprosto, nismo imali ni vremena za druge stvari osim za učenje i ovaj posao. I dalje je radio povremeno gledajući ispod oka djevojku. Nije se začudio što je ona bila taj dobrotvor. Sad kada trezveno razmisli samo je ona i mogla biti ta koja je u sve to upletena. Vjerojatno je kao i on avanturističkog duha i teži za nepoznatim. Tri godine mu  pomaže u ovome mukotrpnom poslu. Sigurno je naslijedila neki novac pa gaje odlučila potrošiti na ovo putovanje. Opet ju je pogledao. Bio je zasigurno nešto stariji od nje pa mu je bilo pomalo nerazumljivo da ima takva znanja iz fizike i matematike. Dobro je što ju prije nije upoznao. Možda bi se pokolebao i odustao od posla da je znao za njezinu mladost. Imao je  predrasude prema sposobnostima  lijepih i mladih djevojaka kao većina muškaraca. Malo se posramio pred takvim mislima. Obrazi su mu se zacrvenjeli zbog nepravde prema djevojci.

        Izgleda da je djevojka pročitala njegove misli. Prošle godine završila sam tehničke znanosti. Poprilično znam i o drugim oblastima znanja, ako vas to zanima, rekla je djevojka smiješeći se umilno. Biti ćemo dobar par na našim putovanjima.

        Nisam baš tako mislio! – rekao je  opravdavajući se mladić. Naravno da ćemo biti dobar par. U to ne sumnjam. Upravo je dovršavao sastavljanje i drugog sjedala. Mislim da nam treba i oplata koja će nas zaštiti od vanjskih utjecaja u svemiru. Očekivao sam da ćete mi poslati određene materijale. Za tri dana s time bih završio konačne radove na brodu.

        Biti ćemo gotovi još danas. Radio i upravljačke  uređaje dovezao mi je čovjek taksijem. Sastavila sam ih prošlih dana u svojoj kući. Otvorila je vrata radionice i pokazala rukom na verandu. Potrebne stvari nalaze se u putnim torbama. Dok  vi radite ja  ću ih donijeti u radionicu. Dobro . složio se mladić.

        Mola je pošla krupnim koracima k verandi. Otvorila je jednu, a zatim drugu torbu. Iz njih je vadila čeličnoplave instrumente i odnosila ih u radionicu. Mian ih je šutke i strpljivo stavljao na svoja mjesta uz tek poneku tihu uputu mlade djevojke.

        Kada je pred mrak bilo sve gotovo, zadovoljno su odahnuli gledajući se nježno i zahvalno za sav trud koji su uložili, za godine upornog rada. 

        Mian se okrenuo prema svojoj kući. Idem po svoje najnužnije stvari. To su intimne sitnice, no, one su svakom čovjeku neprocjenjive. Zar ne?- upitao je mladić.

        Naravno! I ja imam nekakvih stvarčica  To su uspomene na moje posvojitelje No, već sam ih spremila u svoju prtljagu.

        Nakon što su bili gotovi s pakovanjem, okrenuli su se Mianovoj kući. Ako sve pođe kako ne treba uvijek se možemo vratiti u naša obitavališta, tješila je Mola Miana kada je vidjela da ima suze u očima.

         I meni je pomalo žao, no, odlučili smo se na taj korak. Tu se više ništa ne može učiniti. Odustajanja nema!

        Znam , rekao je Mian tužno. Ipak, ovo je moj dom u kojemu sam odrastao. Tu su pokopani moji preci. Pokazao je rukom na red nadgrobnih spomenika pored puta.

        Ušli su u svemirski brod i ne gledajuću unazad, za sobom zabravili vrata.

        Nakon što su se smjestili, Mola je desnim kažiprstom pritisnula polazne komande koje su same odredile vrijeme i cilj puta. Pričekali su da se stroj uključi. Poslije nekoliko trenutaka začuli su razdragani glas:

       « Dragi naša djeco! Želimo vam da sretno otputujete u vašu novu domovinu koju smo nazvali Zemlja… Prije mnogo tisuća godina  pripremili smo ju za vaš dolazak. Ondje ćete uspješno posijati klicu novog ljudskog života jer je ovaj planet ljudskom nebrigom osuđen na propast…»

Svemirko

Sjeme